Ustaški simboli na zgradi Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca nisu nikakav vandalizam, kao što tvrdi njegov intendant Oliver Frljić, a još manje čin sramotan i za osudu, kakvim ga želi prikazati riječki gradonačelnik Vojko Obersnel.

   I nije to djelo nikakvog maloumnika ili zavedene djece, nikakav zločin iz nehata ili obijesti. Niti policija treba tražiti otiske prstiju i tragati za onima koji su uzeli sprej u ruke i, napokon, otvoreno rekli što je za njih kazalište i kakav program žele. Jasenovac!

   I zato nikakvi izvidi, grafolozi, poligrafi i pendreci nisu potrebni da bi se prepoznao rukopis i rukosjek onih koji su umjesto perom kamom urezali sebe i NDH na HNK, tzv. »zaštićeni spomenik kulture«.

I prisvojili 2014. Fellner-Helmerovo zdanje, kao što su to njihovi uzori učinili sa zagrebačkim židovskim domovima 1941. I ove nedjelje, na taj način, svečano obilježili 23 godine ubojstva Aleksandre Zec koju su njihovi novovjeki idoli likvidirali baš na taj dan – 7. prosinca 1991.

   I sada ih Frljić proglašava vandalima, a njemu samom nije palo na pamet da na taj dan, u tom istom zdanju, odigra predstavu koju je osobno uprizorio 23 godine prekasno!

I zašto bi to bilo sramotno i osuđujuće što se ipak netko SJETIO da obilježi godišnjicu smrti Aleksandre Zec i nepogrešivo obilježi KRIVCA za njezinu smrt?

Kazalište koje je o tome 23 godina šutjelo nikako ne može biti narodno već, kao što su, uostalom, grafiteri s pravom napisali, ustaško.

   Čemu onda policija kada je ruka koja je pisala taj smrtopis vođena glavom koja je u zagrebačkom bratskom zdanju bečkih arhitekata kao događaj i hit kulturne sezone 1991. godine, u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, na daske koje bi trebale značiti život postavljala »Ognjišta« Mile Budaka.

Za neupućene, Pavelićevog ministra ćudoređa i vanjskih poslova, autora rasnih zakona, temeljem kojih je pobijeno podosta tih istih Zečeva, Židova i ostalih. I koje je u svojoj utrobi do danas uprizorilo toliko rođendanskih i inih gadosti stranih teatru, da ga je osobno Oliver Frljić dao spaliti u svojim »Bakhama«.

   Ne, nije samo Jakov Sedlar taj koji je završio na pušačkoj ili dupeljubačkoj strani gaća požutjelog morala naših vrlih kazalištaraca u Frljić-Blaževićevom »Hrvatskom glumištu«, u kojem su, gle vraga, sve svečane lože do balčaka napunili ustašama.

Čudi me da se još uvijek na tako nipodoštavanje i zanemarivanje nisu požalila dvojica sveučilišnih profesor doktora. Nino Raspudić koji je lijepo primijetio da se s ustašama hrabro boriti u Rijeci 2014., gradu u kojem ih nikada nije bilo jer se 1941. nalazio u Italiji, a potom ga je usrećilo sedamdeset godina partijske vlasti. »Tko su Frljićevi ustaše?«, pita se retorički, pa »vandale« upućujemo da se jave na adresu Filozofski fakultet u Zagrebu.

   – Frljić je ništa drugo nego jedan ustaški intendant koji je sebe pronašao u liku ustaškog intendanta Žanka, poput Vidovitog Milana je nakon hercegovačke vidjelice riječkog intendanta razobličio na istom mjestu i prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak.

   A Frljić se sada zgražava nad i na grafitima umjesto da njihove autore pozove, otvori im vrata i dâ mogućnost da u istim bojama, u istom tonu oslikaju strop kojeg sada okupiraju bečka braća Gustav i Ernest Klimt.

Da ne govorimo kako bi nakon »Gromača« Otona Glihe i Trebotićevog »Riječ i glazba« i svečani zastor trebao imati U ikonografiju U svojoj potki. I, napokon, nakon crvenog navući crni transparent:

   Smrt narodu – Kazalište ustašama!