Naoružani lancima zaključanim lokotima poslodavci marširaju ulicama. Na čelu kolone su, naravno, oni najistaknutiji. Kolonu malih, srednjih i velikih poslodavaca predvode Davor Majetić, direktor Hrvatske udruge poslodavaca, uz bok mu je zamjenik Bernard Jakelić i svi viđeniji poslodavci.

Od Ivice Mudrinića, preko počasnog predsjednika HUP-a Ivice Todorića, do Ivana Milolože i predsjednika granskih udruga poslodavaca. Svi oboružani transparentima, lokotima i lancima stameno koračaju od Trga bana Jelačića, Radićevom, gužvaju se na Zakmardijevim stubama.

Stižu na platoić ispred Kule Lotršćak, ali vremena za uživanje u pogledu na Zagreb nema. Policija ih »gurka« prema ulici Dverce od kud izbijaju na Ćirilometodsku i onda ravno u »tor«. Uobičajena je to prosvjednička ruta ako je krajnja stanica Markov trg, odnosno »tor« kako policija naziva ograđeni prostor na trgu od kuda nezadovoljnici svoje glasne poruke mogu uputiti Vladi.

   Vitlaju poslodavci u svom prosvjednom pohodu lancima i lokotima, simbolično poručujući Vladi da guši zdravo tkivo gospodarstva. Izvikuju parole, a najglasniji je Petar Lovrić, predsjenik HUP-ove udruge malih i srednjih poslodavaca.

Logično je da on dere grlo, jer su mali i srednji poslodavci koji bi trebali biti zamašnjak pozitivnih gospodarskih kretanja stjerani u kut, izbijen im je zrak iz pluća. Pa poručuju vlasti: »Oslobodite naše poslovanje«, »Što je previše, previše je – trebate nas razumjeti«, »Radnici, to smo mi!«

   I dok nekoliko tisuća prosvjednika u odijelima korača put Markova trga, u svim većim gradovima – Rijeci, Splitu, Osijeku – odvijaju se slični skupovi. Pišu se i pisma predsjedniku Vlade. Jer poslodavcima je dosta.

Lista nezadovoljstva je podugačka, od rigidnog radnog zakonodavstva, koje guši poduzetnički duh, preko administracije zbog koje ne mogu izraziti svoju poduzetničku kreativnost, do poreza, prireza, skrivenih troškova….

   Ne…. To je samo imaginacija. Nikakvog prosvjeda domaćih poslodavaca nema. Nije to njihova razina. Uostalom, i zadnji sindikalni prosvjed zbog izmjena radnog zakonodavstva ocijenili su, po državu, neprijateljskim.

   Francuski poslodavci su prosvjedovali. Prošli tjedan za tri francuske poslodavačke udruge, koje se inače baš i ne diče međusobnom suradnjom, bio je tjedan akcije.

Pobunili su se ne samo zbog zakonskih izmjena kojima se, među ostalim, propisuje minimalna tjedna satnica za radnike u nepunom radnom vremenu kao i »beneficije« za radnike koji rade na teškim poslovima. Koči ih niz problema, od prekomplicirane administracije, propisa i pravila igre koji se stalno množe, obveza, poreza do kazni.

Tvrde kako mnogi od njih zarađuju manje od radnika koje zapošljavaju, a tjedna im je satnica i duplo veća od radničkih 35 sati. Tih zakonskih 35 tjednih sati rada, 1999. godine bili su razlog zbog kojeg su poslodavci u Francuskoj prvi puta izišli na ulice buniti se protiv vladine politike.

Ovogodišnji prosvjed, daleko je širi, i zapravo svodi se na 30-godišnje vezanje ruku poduzetnicima, a to su ograničavanje simbolično oslikali lancima i lokotima. Kada se sluša domaće poslodavce, razlike u zamjerkama prema vlasti nema. No, oni će teško poput svojih francuskih kolega, ma kako to izgledalo smiješno, izići na ulice.