Rasprava, a moglo bi se reći i raskol koji se ovih dana događa u vladajućem SDP-u oko financiranja i razvoja lokalne samouprave, nije ni programatski ni ideološki nevažan za tu stranku. Radi se o dva duboko sukobljena koncepta razvoja države, otprilike toliko međusobno udaljena koliko su primjerice udaljeni koncepti razvoja SDP-a i HDZ-a na globalnoj razini.

   Na jednoj strani je novi Vladin koncept jačanja potrošnje, veliki zaokret u politici državne izvršne vlasti koja s ideje rezova, štednje i političke depresije, okreće svoju politiku ka optimističnijem konceptu poreznog rasterećivanja rada i građana. Efekt bi trebao biti poticanje proizvodnje, izvoza, no ujedno – kao svojevrsna nuspojava – i prebacivanje toga fiskalnog tereta na gradove, općine i županije. Poruka Vlade je jasna: treba pojeftiniti lokalnu državu, a samouprava dobiva težak zadatak da to sama učini, da sreže, ukine, uštedi i samostalno vodi svoju autonomnu politiku prema građanima. Makar to bilo i poskupljenje usluga, za koje Vlada onda neće biti kriva. Vladin je cilj 500 kuna veća prosječna plaća u Hrvatskoj i veći obrt novca.

   Na drugoj strani je, nazovimo ga kolokvijalno, Obersnelov koncept, a u taj se koncept uklapaju i Zlatko Komadina, cijeli IDS kao koalicijski partner, i uostalom sve lokalne jedinice, pa i one HDZ-ove putem Udruge gradova i Hrvatske zajednice županija koje idu na Ustavni sud protiv Vlade. Riječ je o decentralizaciji, a ona znači samo jedno – jačanje fiskalnog kapaciteta niže razine vlasti. Što je najzanimljivije, taj koncept snažno podržava i aktualni predsjednik Ivo Josipović. I on, kao i svi na toj strani, drži da Hrvatskoj treba jačanje samouprave i čak regionalizacija kao novi veliki korak.

   Svi zajedno tvrde da su svjesni da su zemlje koje su razvijale nižu razini vlasti, bližu građanima, danas naprosto razvijenije od drugih, te da omjer lokalnog novca mora biti na 25 posto ukupnog javnog novca, a ne na hrvatskih mizernih 8-9 posto. A također kažu i da je snaga gradova, općina i županija presudno važna da bi se iskoristili EU fondovi. Prosječno (ne)informirani građanin vjerojatno i ne zna da se svaki EU projekt dosad financirao sa 85 posto europskog novca, ali i 15 posto uloga lokalnog (javnog) novca, pri čemu Europska unija refundira trošak po početku provedbe projekta. Dakle, za svaki projekt prvo mora je morao postojati domaći, hrvatski novac – da bi se tek onda dobio europski. I svi decentralizatori, da ih se tako nazove, zahtijevaju od Vlade da i to uvaži kod donošenja svojih odluka, od IDS-a do Josipovića.

   Riječ je, dakle, o potpuno suprotstavljenim modelima razvoja Hrvatske unutar jedne strane i unutar jedne koalicije. To dokazuje da je sukob unutar SDP-a suštinski, ne samo dnevnopolitički ili folklorni.

   A ujedno je i dnevnopolitički – da se ne lažemo. Uostalom, pojašnjavajući svoje poglede na poreznu reformu, šef riječkog SDP-a Vojko Obersnel pojašnjavao je ovih dana kako su SDP-ovi zastupnici trebali, odbijajući prijedlog Vlade, podržati druge amandmane. Te je amandmane slučajno podnio nezavisni zastupnik Slavko Linić, a to je vrlo indikativan detaljčić u cijeloj priči. Upravo je Linić bio zagovornik porezne politike rezova koje se ova Vlada sada toliko zdušno odriče, a Obersnel i cijeli riječki SDP podržavaju.

   Taj duboki sukob koncepcija teško može ostati visjeti u zraku bez posljedica. Jedna od struja će morati trajno odnijeti prevagu: bilo riječka rušeći Zorana Milanovića tijekom 2015. godine, bilo iblerovska zatirući pobunu, također tijekom 2015. godine. Budući da unutarnje rasprave, foruma, savjeta, sastanaka, bistrenja i sličnoga – nema, stvar će se morati rješavati pred licem javnosti. Tako će birači barem znati na čemu su. Jer sada se samo mogu pitati što više uopće veže ljude koji zajedno sjede u SDP-u?