Nikome razboritom nije baš jasno zbog čega bi financijski posrnuli Split morao financirati Hajduk i davati jamstva za kredite za koje je jasno da ih ovaj klub nikada neće vratiti. I da će teret otplate onda pasti na leđa Grada Splita, odnosno njegovih osiromašenih građana. Isti je slučaj sa Zagrebom koji nije u puno solidnijem gospodarskom stanju i čije su financije na vrlo labavim temeljima, a njegovi građani sve siromašniji. A istovremeno vodeći ljudi Dinama rade veliki privatni biznis na stadionu u vlasništvu Grada Zagreba, koji im još usto svake godine na ovaj ili onaj način istrese desetke milijuna kuna.

I dok smo svi mi već desetljećima na tržištu svi oni koji su na ovaj ili ovaj način u profesionalnom sportu još su uvijek u sustavu koji se nije promijenio još od vremena kada je Brežnjev iz Lenjinovog mauzoleja promatrao paradu Crvene armije. Bili naši profesionalni klubovi formalno udruge građana, sportska dionička društva ili nešto treće svim je njihovim pripadnicima sasvim normalno da njihovo djelovanje financira država i gradovi. Naravno, profit, ako ga kojim slučajem bude, ide ravno u privatne džepove.  

   I dok su prije kakvih dvadeset ili trideset godina godina klubovi bili zaista predstavnici svojih lokalnih sredina s kojima se bilo prirodno poistovijetiti, danas su oni tek zajednički nazivnik interesa onih koji vode klubove da sebi u džep stave barem mrvicu sve bogatijeg svjetskog nogometnog kolača, vođa navijačkih udruga da se ogrebu za kakav poslovni prostor ili poslić, i naravno igrača da se što je prije moguće preko klupskog izloga prodaju u inozemstvo.

Sveti klupski dres – bio on bijeli, crveni, plavi, roza ili bež – za nikog od ovdje nabrojenih nema ama baš nikakvog značaja. Sve je to samo jedan običan, mutan, pokvaren i često okrutan biznis. Naravno, i nogomet u zemljama lige petice također se pretvorio samo u biznis, ali je u tom slučaju ipak riječ o više manje transparentnom poslu koji nudi vrhunski proizvod. Hrvatski je nogomet pak obična kaljuža čiji su proizvod najčešće negledljive utakmice domaće prve lige.

   Ostaje argument da se time proizvode nogometaši koji, istina mladi odlaze u inozemstvo, ali nam je zato jaka nogometna reprezentacija, što je pak dobra promocija države. Tanka je teza da se to sve isplati financirati zbog promocije Hrvatske koja će onda donijeti i neku konkretnu korist. Desetljećima nije bilo osobe na svijetu koja nije čula za brazilske čarobnjake Pelea, Zica ili Socratesa. I preko njih za njihovu zemlju – punu bijede, favela i gladne djece. Istina, Brazil jest danas gospodarski tigar, ali to nema ama baš nikakve, ni najmanje, veze s nogometom. Zbog svega toga zaključak je jedan. Tko želi imati profesionalni nogometni klub, neka ga sam i financira. Ali proračunska sredstva, ni lokalna ni državna, za to se ne bi smjela koristiti.

   Ako u stečaj mogu otići na primjer Dioki ili Dina Petrokemija, odnosno ako u njih nisu ni jednom kunom željeli ili mogli intervenirati ni lokalna i državna vlast, onda je definitivno protuprirodno, odvratno i besramno trošiti proračunske novce na profesionalne klubove – nogometne, košarkaške, rukometne i sve druge.

Ako se pak ne nađe privatni investitor koji bi sve to financirao, onda je i odgovor jasan – amaterizam. Neka dečki ujutro rade, a popodne guraju loptu. Tu bi im čak bilo ok dati neke sitne državne novce – da bi nacija bila zdravija čime bi se pak smanjio pritisak na bankrotirani zdravsteni sustav.