Referendum o zabrani izdvajanja neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru zadaje muke parlamentarnoj većini. Sindikati, njih 17 koliko ih je sudjelovalo u akciji, prikupili su dovoljno potpisa u referendumskoj inicijativi, a sada je došao trenutak da o toj sindikalnoj akciji koju riječ kaže i Ustavni sud. Već ovaj tjedan Saborski odbor za Ustav trebao bi prihvatiti odluku kojom se od ustavnih sudaca traži očitovanje o referendumskom pitanju. Sindikati bi da građani na referendumu, dođe li do njega, odluče o tome hoće li se donijeti zakon kojim bi se zabranilo izdvajanje, odnosno privatizacija administrativnih, tehničkih, pomoćnih poslova koji se obavljaju u državnim i javnim službama. Drugim riječima poslova koji ne predstavljaju osnovnu djelatnost, poput čišćenja, kuhanja, održavanja…

   Motiv sindikata je jasan. Ne žele da se na tisuće radnika u javnom sektoru, koji danas rade i plaću primaju iz proračuna, izruči privatnim poduzetnicima i da oni ostanu bez dijela članstva. No, to »izgubljeno« članstvo izgubilo bi puno više. Ti su radnici danas pokriveni kolektivnim ugovorima, sutra će o njima sanjati. Ni danas ta radna snaga nema visoka primanja. Zarađene plaćice su, međutim sigurne. Kada jednom pređu u privatne ruke, zarađivat će i manje, a pitanje je i koliko redovito.

   Vladina računica svodi se na uštede. Riješit će se dijela zaposlenih, riješit će se troškova rada. Jasno je to, i iz objavljenog prijedloga odluke saborskog Odbora za Ustav u kojoj se, među ostalim, objašnjava kako bi predloženi sindikalni zakon doveo do znatnog porasta troškova obavljanja pratećih djelatnosti »budući da iste miče s tržišta i obvezuje javna tijela da angažiraju dodatnu radnu snagu za obavljanje poslova koji se, potencijalno, mogu jeftinije i efikasnije obavljati putem pružatelja usluga na tržištu«. Zaboravlja se pritom da čistačice, domari, kuharice i svi ostali »neosnovni radnici« u javnom sektoru već postoje ali se i priznaje da se u javnom sektoru ne zna organizirati posao. To bi trebao učiniti privatni sektor za državu.

   No, država će privatnom sektoru plaćati za usluge radnika koje je do jučer imala na vlastitom popisu radnika. A ako doista računa na uštede, onda će usluge privatnog sektora morati biti jeftinije. Kako? Otpuštanjem i snižavanjem cijene rada.

   Razumljivo je da se sindikati protiv toga bore. Posve razumljivo. No, nije razumljivo da u toj borbi postupaju diskriminirajuće. Privatni sektor odavno je proveo izdvajanje neosnovnih djelatnosti pa je pitanje zbog čega nešto u privatnom sektoru može biti dopušteno, ali ne i u javnom te jesu li radnici u privatnom sektoru manje vrijedni od radnika u javnom sektoru? To je nešto na čemu se mogu poskliznuti i to bi mogao biti argument protiv njihove akcije, a ne priča o organizaciji i troškovima koju vlada provlači.