Nesporno je da su posljednje provokacije neosuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja iznimno neugodne za Hrvatsku, baš kao i njegovo puštanje na slobodu uoči još jedne obljetnice vukovarske tragedije. No treba li Hrvatska tim povodom, kako kaže lider jedne marginalne političke stranke, početi utvrđivati svoju granicu sa Srbijom, pripremajući se za »velikosrpski udar« iz Srbije? Predstavlja li Šešeljev povratak u Srbiju doista takvu ugrozu da Hrvatska treba smjesta poslati vojsku na Dunav?

   No i od relevantnijih političkih aktera na našoj političkoj sceni, a ne samo od političkih marginalaca – što je vjerojatno dobrim dijelom rezultat aktualne predsjedničke kampanje – čuju se zahtjevi da hrvatska vlast u vezi sa Šešeljem mora poduzeti ovo ili ono, a vodeći političari, kao po zapovijedi, prisiljeni su izjašnjavati se o Šešelju i njegovoj ratnohuškačkoj retorici.

Predsjednik Josipović osjetio se ponukanim da upravo tim povodom napiše pismo Haškome sudu, što je, koliko pamtimo, prvi slučaj izravnog obraćanja hrvatskog predsjednika Tribunalu u Haagu u dosadašnjem mandatu. Josipović, naime, smatra da Šešelj svojim govorom mržnje krši uvjete puštanja na slobodu, tražeći da ga vrate u pritvor, dok bivša premijerka Jadranka Kosor upravo lobira za donošenje saborske deklaracije o Šešelju. Čini se kao da je taj beskrupulozni, notorni zlotvor – iako je Hrvatska na njega dok je godinama tavorio u haškom pritvoru bila skoro potpuno zaboravila – odjednom postao presudno pitanje ne samo hrvatske vanjske politike, nego i hrvatske politike uopće.

   Iako je, ponovimo to još jednom, Šešeljevo fašistoidno orgijanje po Beogradu i njegovo veličanje stare ideologije nedvosmisleno odvratno i potpuno neprihvatljivo, Hrvatska na Šešeljeve provokacije treba reagirati hladne glave i bez histerije. Šešelj je provokator, a najbolje oružje za provokatore je – ignorancija. Tim više što je Šešelj – za razliku od devedesetih kada je bio batina u rukama Slobodana Miloševića, zadužena za najkrvavije i najprljavije zadatke – danas tek cirkusant i politički marginalac, čak i u Srbiji, gdje je njegova sljedba spala na tisuću ili dvije krezubih spodoba pod kokardama. Ako njegova posljednja divljanja dokazuju da ni skoro 12 godina haškog pritvora nije bilo dovoljno da se odrekne svoje zločinačke velikosrpske ideologije, to još uvijek ne znači da je Srbija u tih 12 godina ostala ista.

   Šešelj je dobrovoljno otišao u Haag u proljeće 2003. godine, nekoliko dana nakon atentata na premijera Đinđića, kada je Srbija bila u rasulu. No današnja Srbija, unatoč svim strateškim izazovima koji se pred njom nalaze, jest država koja je počela pregovore o ulasku u EU i koja će jednog dana sigurno postati članicom EU. Bez obzira na sve goruće gospodarske probleme, Srbija je ozbiljna i relativno stabilna država, u kojoj se politička utakmica vodi po demokratskim pravilima igre. A upravo je želja Srbije da postane članicom EU ujedno i najveće jamstvo naše sigurnosti. U takvoj europskoj Srbiji nitkovi kao što je Šešelj mogu biti samo marginalci i cirkusanti, a nipošto relevantni akteri na političkoj sceni, kao što ni Šešelj nikad više neće biti relevantan politički akter u Srbiji. Hrvatska, dakle, jednostavno treba pružiti šansu transformativnoj moći EU, moći koja je zaslužna za tektonske promjene u svim novim članicama EU. Tako je bilo u Hrvatskoj, a tako će biti i u Srbiji.

   Šešelj, dakle, ne predstavlja nikakvu posebnu prijetnju za Hrvatsku, koja je članica kluba kojem se Srbija želi priključiti. Taj ratni zločinac na slobodi, međutim, doista jest kušnja za Srbiju i njezine europske ambicije, jer pitanje suočavanja s vlastitom prošlošću neće moći biti preskočeno kada se bude odlučivalo o otvaranju poglavlja 23, ključnog poglavlja u pregovorima Srbije i EU koje se odnosi na pravosuđe i ljudska prava.

   No slučaj Šešelj je prije svega i povrh svega sramota za Haški sud i izraz njegove nemoći. Treba li podsjećati da je Haški sud početkom devedesetih i osnovan zato što nacionalna pravosuđa nisu htjela ili mogla procesuirati ratne zločince, no danas se situacija preokrenula naglavačke: dok domaća pravosuđa rade punom parom, osuđujući zločince svih vrsta, ratne zločince, tajkune, pa čak i bivše premijere, Haški sud je izrastao u dinosaura koji guta milijune, a ni 12 godina nije mu dovoljno da presudi jednom Šešelju.

   Ako, dakle, pođemo od notorne činjenice da Haški sud u Šešeljevom slučaju nije napravio ništa, pokazavši se nesposobnim osuditi jednog od najgorih ratnih zločinaca na ovim prostorima, ali i da je Šešelj svoja brojna zlodjela nesporno počinio na teritoriju Hrvatske (kao i Bosne i Hercegovine i nad Hrvatima u Vojvodini), Hrvatska je zapravo trebala od Haškoga suda zatražiti da prekine (neuspješno) suđenje Šešelju i prepusti ga hrvatskom pravosuđu. Naše je pravosuđe, kao što vidimo, nadležno u njegovom slučaju, a ne treba dvojiti ni u njegovu efikasnost u ovom predmetu. Time bi Hrvatska doista pomogla nemoćnom i izgubljenom Haškome sudu, koji najvjerojatnije nikad neće osuditi Šešelja, a pomogla bi i susjednoj Srbiji, koja ni sama ne zna što bi sa Šešeljem. I napokon, Šešelja bi svela na pravu mjeru, jer gdje je drugo zločincu mjesto nego pred sudom?