Mora da je grozno teško biti dužnosnik Hrvatskog nogometnog saveza. Ta organizacija i njeni čelnici usprkos vrlo solidnim međunarodnim rezultatima koje ostvaruje njena najvažnija sekcija ne uživa naročitu popularnost. No, nije to jedini razlog zbog kojega je teško biti dužnosnik tog sportskog saveza.

Hrvatski je nogomet, a onda posljedično i Hrvatski nogometni savez u tjednu za nama doživio, a valjda će i preživjeti, ni manje ni više nego atentat. Riječ je o dobro poznatim zbivanjima u Milanu za vrijeme utakmice talijanske i hrvatske nogometne reprezentacije. Sve ono vidljivo loše što se događalo i što smo mogli vidjeti i čuti obavili su navijači hrvatske nogometne reprezentacije.

Njih se, svejedno je da li ih je bilo 16 ili više, može nazivati huliganima, ali je potpuno pogrešno ne svrstavati ih u široko i raznorodno društvo koje se krije iza pojma »navijač hrvatske nogometne reprezentacije«.

  I ti su huligani, iako prave štetu i vlastitoj reprezentaciji i savezu, navijači baš kao i oni koji to ne rade pa ih se zbog toga tretira kao »prave navijače«. Kazati za njih da nisu navijači zato što su huligani i stvaraju nerede na stadionima je isto što i kazati za Hrvate koji su kriminalci da nisu Hrvati zato što su kriminalci. Jesu, Hrvati su, jesu, navijači su, samo njihovo ponašanje nije društveno prihvatljivo.

  Račun za taj atentat na hrvatski nogomet bit će ispostavljen Hrvatskom nogometnom savezu i to plaćanje je ono što tu organizaciju jako boli. Odgovornost za taj račun HNS je prebacio na organizatora utakmice u Milanu, dakle lopta je na talijanskoj strani.

Nesumnjivo je da je propusta u organizaciji utakmice bilo, jer bez propusta nije moguće unijeti nezanemarivu količinu pirotehničkih sredstava na stadion. No, UEFA nije pokrenula disciplinski postupak protiv HNS-a »samo« zbog bakljade i navijačkih nereda, pokrenula je disciplinski postupak i zbog rasističkih ispada.

Baš ti rasistički neredi razlog su zašto HNS ne može kukati da su za sve loše što mu se događa drugi krivi, bio to u ovom slučaju domaćinski nogometni savez, bili to navijači koji toliko preziru HNS, Davora Šukera, a mrze Zdravka Mamića, da smatraju da je korisno naštetiti nogometnoj reprezentaciji za koju navijaju.

  Ustašovanje na stadionima kada igra hrvatska nogometna reprezentacija uobičajen je događaj. Za njega je itekako odgovoran Hrvatski nogometni savez, ali svoj dio odgovornosti nose i mediji, koji su to ustašovanje često nazivali fantastičnom podrškom našoj reprezentaciji. HNS će vjerojatno još godinama plaćati kazne zbog rasističkih ispada navijača na stadionima.

 Nije problem samo u tome što se običaji, pa i loši i štetni, teško mijenjaju. Problem je u tome što u HNS-u nisu doista svjesni tog problema, a to su demonstrirali prije godinu dana u slučaju Josipa Šimunića. Njima do danas nije zapravo jasno zašto je Šimunić kažnjen jer da im je jasno što je on učinio nakon utakmice protiv islandske nogometne reprezentacije djelovali bi sami.

Ljubazno bi mu zahvalili na svemu što je učinio u svojih 105 nastupa za nogometnu reprezentaciju i pristojno objasnili da 106. neće odigrati. Svojim dugogodišnjem nečinjenjem kada je riječ o ustašovanju na stadionu HNS je itekako pripomogao tome da se i iz njegova legla izlegne raznovrsni huliganizam, pa mu sad nema druge nego kusati produkte vlastitog uzgoja.