Na kraju radnog dana, budući da mi je završila šihta, najradije bih pribjegao nasilju. I samom sebi opalio šamar
Kako sam sam sebi opalio neprihvatljiv, ali ne i kažnjiv šamar? Sudjelujem i slušam simpozij »Koraci za budućnost bez nasilja – nasilje i mladi« u opatijskom Hotelu »Adriatic«. Trema, jer skup je impozantan, teme ozbiljne, a sudionici ugledni stručnjaci svaki u svom području. Pravobraniteljica za djecu RH Ivana Milas Klarić uvodno se pita: »Nasilje nad djecom – jesmo li ga ozbiljno shvatili?«. Dio sam sekcije »Mediji« koju otvara profesorica Gordana Vilović temom »Uloga medija u sprečavanju nasilja među mladima«, a najupečatljiviji su mi filmovi koje su snimili učenici iz Crikvenice, Rijeke i Fužina o tome kako oni vide nasilje, bijes, ljutnju i kako misle da se s time treba nositi.
Impresioniran njihovom zrelošću otvaram vlastite novine i ugledam naslov »Policajčev šamar kolegici neprihvatljiv, ne i kažnjiv«. U nevjerici čitam tekst kako je sutkinja Damira Delost donijela oslobađajuću presudu u slučaju policijskog službenika Gorana Vulića (46) optuženog da je ošamario svoju kolegicu, policijsku službenicu s kojom zajedno radi u policijskoj postaji Opatija. – Vulićevo postupanje upućuje na odsustvo određenih moralnih kvaliteta i dostojnosti za obavljanje policijskog posla, rekla je sutkinja obrazlažući oslobađajuću presudu. A Vulić je kolegicu ošamario nakon prepirke u kojoj je zamjerio što je ona prilikom kontrole prometa oduzela vozačku dozvolu sinu jednog policijskog službenika u mirovini. Kada se počela smijati, na prijetnju da će je ošamariti, ustala je i rekla: »Hajde!«. I on je to učinio.
Čitam, i ne vjerujem, nakon odgledane snimke kazališne kampanje MUP-a kako mlade i stare podučavaju što je to nasilje i kako ga izbjeći, da se takvo nešto uopće moglo dogoditi u policijskoj postaji, među onima koji bi ga trebali i prevenirati i kažnjavati. Čitam, i ne mogu shvatiti da jedna sutkinja takvim riječima brani Članak 315. Kaznenog zakona ponižavajući drugu ženu i zdrav razum. I sve ono što sam naučio od te pametne djece, koja su bila najveće bogatstvo ovog simpozija, kako se nositi s vlastitom ljutnjom, kako izbjeći nepotrebne konflikte i kontrolirati bijes, da se više nikada ne bi ponovila bizarna ubojstva iz dosade ili obijesti, poput onih Luke Ritza i Aleksandra Abramova, o čemu sam govorio, nakon tog je teksta palo u vodu.
Kako toj djeci, koja znaju da se bacanjem Simkea u Rječinu, a da mu nitko nije pomogao, dogodilo nešto strašno i nedopustivo, baš kao što je to svakodnevno maltretiranje i podmetanje noge fizički slabijima od strane jačih učenika ili pak tučnjava zbog jednog sendviča ili nepriznatog gola, objasniti da žive u zemlji u kojoj postoji policijska postaja u kojoj policajac muškarac šamara ženu policajku, a sutkinja takav čin amnestira obrazloženjem da nije bila u službi jer joj je smjena započinjala u 19 sati!? Nakon svega, na kraju radnog dana, budući da mi je završila šihta, najradije bih pribjegao nasilju. I samom sebi opalio šamar. – Vaše postupanje upućuje na odsustvo određenih moralnih kvaliteta i dostojnosti za obavljanje posla, no ne podliježe kaznenoj odgovornosti, čujem glas sutkinje koja me oslobađa krivnje, uz strogi ukor: »Optuženo postupanje predstavlja neprihvatljivo ponašanje okrivljenog, ne samo s aspekta funkcije već i s obzirom na rodnu i fizičku istovjetnost s oštećenim.« I hvata me iritantni smijeh dok se gledam u ogledalo i govorim: »Hajde, udri se još jednom!« Kada je pravda tako mudra, a kazna tako teška.
