Zašto sva ta nepotrebna halabuka naših političara kada bi se moglo reći da je Beograd dočekao Vojislava Šešelja baš kao onomad Zagreb Darija Kordića?
Haški sud trebalo bi pismom upozoriti da Šešelj krši uvjete privremenog puštanja na slobodu, poručuje predsjednik RH Ivo Josipović, dok bi njegova protukandidatkinja i zaposlenica NATO-a Kolinda Grabar-Kitarović povukla na konzultacije hrvatskog veleposlanika iz Beograda ako se srbijanska Vlada ne ogradi od izjava Vojislava Šešelja. Hrvatske vlasti spavaju dok najveći ratni zločinci umiru na slobodi, vapaji su još jednog pretendenta na Pantovčak, Milana Kujundžića, a naša europarlamentarka Ruža Tomašić policijski je odrešita i jasna: »Ne bude li naša vlada reagirala na Šešeljevo kreveljenje, ne treba ni dolaziti u Vukovar«.
– Haški sud je hteo da me se otarasi, rekao je Šešelj, i – pogodio. Jer, ta je međunarodna institucija puštanjem na slobodu tog zagovaratelja genocida, koji još uvijek mašta o granici Vinkovci – Virovitica – Karlobag, željela jedino samu sebe zaštititi od blamaže. Odnosno spriječiti da joj Šešelj umre u nizozemskom pritvoru a da mu niti nakon 12 godina skupo plaćeni međunarodni tribunal pod patronatom Ujedinjenih naroda nije bio u stanju izreći presudu. Dakle, svijet nije ništa naučio na primjeru Slobodana Miloševića, čemu se nadaju i preostala dva balkanska krvnika, Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
No olinjali samozvani četnički vojvoda nije privukao više od tri tisuće svojih sljedbenika u naumu da sruši vlast onih koji su ga prije 12 godina sa suzama u očima ispraćali za Haag, Tomislava Nikolića i mlađahnog Aleksandra Vučića, koji su mu sada najveći neprijatelji. Moglo bi se reći da oni koji to u Hrvatskoj ne znaju, a traže Vučićevu odgovornost zbog Šešelja, i sami pušu u iste diple kao povratnik Voja!
Zanimljivo je da su oni kojima su danas usta puna Šešelja odšutjeli ili potpuno drugačije doživjeli puštanje na slobodu jednog drugog, i to pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Kada je tog 6. lipnja s krunicom oko vrata sletio u zagrebačku zračnu luku, Darija Kordića je uz obitelj dočekalo tristotinjak ljudi, među njima Ivić Pašalić, Zdravko Tomac, Ljubo Ćesić Rojs, predstavnici Katoličke crkve, svećenici i časne sestre, te sisački biskup Vlado Košić, a potom je održana i misa zahvalnica u zagrebačkoj katedrali. Dario Kordić pravomoćno je osuđen na 25 godina zatvora (odslužio je dvije trećine kazne, 17 godina) zbog zločina protiv čovječnosti, kršenja ratnog prava i običaja te teških povreda Ženevskih konvencija počinjenih protiv bošnjačkih civila u Lašvanskoj dolini 1993. godine. »Kao visoki regionalni političar planirao je i poticao zločine počinjene u Ahmićima 16. travnja 1993. i s njima povezanim zaseocima Šantići, Pirići i Nadioci« čiji je cilj bilo »etničko čišćenje tog područja«, navelo je Žalbeno vijeće ICTY-ja potvrđujući mu kaznu 2004. godine. Najmlađa žrtva u Ahmićima bila je tromjesečna beba, a najstarija je imala 81 godinu.
Tada se nisu tražila očitovanja vlade, već je pred 100 tisuća ljudi u Čavoglavima Thompson uzviknuo: »Pozdravimo hrvatskog uznika koji se žrtvovao za nas!«. Sisački biskup Vlado Košić Darija Kordića nazvao je »moralnom veličinom«, u čemu su ga biskupi podržali tvrdeći da je zadaća Crkve »pročišćavanje spomena prošlosti«. Liječnica i počasna konzulica RH u Italiji dr. Nela Sršen rekla je za njega da je »utjelovljenje pojma Hrvat« odnosno »lekcija života i ljudskog digniteta«… I zašto onda sva ta nepotrebna halabuka naših političara kada bi se moglo reći da je Beograd dočekao Vojislava Šešelja baš kao onomad Zagreb Darija Kordića?
