Da pitate Nenu, ljudinu što za život zarađuje konobareći po restoranima jedne naše morske »metropole«, znaš li, Neno, gdje je ono Gorski kotar, on bi, po tko zna koji put, ispalio – u Lici! Nije to zato što je loš čovjek, nije presudno ni bježanje sa sati zemljopisa, već mu je, jednostavno, sve s one strane Velebita, a nije Zagreb – daleko.

   Sve mu je to Lika i sve mu je po onoj »strano, a naše«. Nije ni da ne voli, ali kako ne ide više ni u svoje propalo selo u dičnoj nam Zagori, što bi ga interesiralo što to ima u Gorskome kotaru, onom u Lici. Jedino što bi ga možda i moglo, makar malo, prizvati zemljopisu i pameti, jest istina da mu se jedan od prijatelja priženio za djevojku iz tog kraja. Ako ni to neće, neće ništa.

   Gorski kotar. Dimnjačar i Riđan. Pajper koji leti nad zelenilom i talijanski zapovjednici što se iz zraka tom zelenilu dive dok zamišljaju neku svoju zelenu Švicarsku, pardon Italiju. Tu negdje između Prsanove mine što scenaristički mudro ne puca do zadnjih epizoda, i Dimnjačarevog pada s motora zbog razapete žice, tu se negdje smjestilo, manje više, svo naše znanje o Gorskom kotaru, dakako ako niste njegov žitelj, ili od tamo ne potječete. A serijal što se »Kapelski kresovi« zove star je valjda 50 godina. Stoga je posve izvjesno da će se čovjek naći u čudu kad ga život sred Gorskog kotara baci.

   U čudu može ostati, recimo, zbog tog svekolikog zelenila, tih stotinu nijansi zelene. Nigdje tolike šume, šume s kojom zapravo i ne znaš što bi. A ona se svakim danom spušta bliže kućama. Gledaš u brdo kraj kuće i sumnjičav si dok te domaćini uvjeravaju kako je to nekad bilo golo brdo, pokošeno skroz. Onda ti donesu požutjele fotografije, a na njima tri generacije – djed, sin i unuk, svi na tom golom brdu pokošenom.

Škola mira

A dok se fotografija gleda, nema tu žalopojke za prošlim vremenima. Ima samo pomirenosti sa svim, pomirenosti koju bi posve krivo bilo brkati s nevoljkošću da se nešto napravi. Šuma, šuma kao mrtvi kapital. Šuma je to koju teško možeš i darovati, a kamoli od nje imati koristi. Šuma koju je zadnja zima ionako unazadila za tko zna koliko godina. Šuma koja ni srnjacima, a kamoli medvjedima više nije toliko mila da ne bi i oni dolazili pred kuće i u dvorišta, ono malo kuća i dvorišta u kojima se nekog života još da vidjeti. Jer, stanovnika je sve manje, tek oko 23 tisuće, a Gorski kotar su ljudi i neke dobre priče o ljudima.

   Ljudi poput pokojnog Franje Starčevića, mirotvorca, pisca, čovjeka čija su vrata vazda bila otključana, baš kao i um kojem je bilo nepojmljivo da zla uopće na svijetu ima. A kad je zlo ipak zakucalo na vrata, on, zakleti pješak, propješačio je kilometre i kilometre samo da da bi u ratnim vremenima spajao ljude. Spajanje se zvalo Škola mira, zbog koje se u Gorskom kotaru nije zaratilo. A u Školi, usred rata drugdje u Hrvatskoj i BiH, svakakvog svijeta, ponajprije djece svih nacionalnosti, koja su kasnije izrasla u dobre ljude.

   Ljude poput žena koje uporno rade škripavac, i sve čudljivijoj prirodi usprkos kopaju svoje male vrtove, čuvaju gdje koju kravicu, sade krumpir i ne bune se što na malim ekranima, sve i da hoće, ne mogu vidjeti više od Prvog i Drugog programa HRT-a i ona dva komercijalna, a nacionalna kanala. Ljudi, mladost koja je na korak od toga da ode čim dalje, u kakvu Kanadu recimo, makar tamo bilo još hladnije, ali i mladost koja kani ostati, slijepo vjerujući da će jednom biti barem drugačije. Ljudi koji čupaju od škrte zemlje što se počupati da, pa žive nekako u kraju gdje ni u pilanama više nema posla, kraj sve te šume uokolo. Ljudi, tihi neki, nenavikli na velike, a prazne geste i višak riječi u rečenici. Ljudi koji su cijeli svoj život vjerovali u sustav, u pošten odnos prema životu, u susjeda i kolegu iz kancelarije, u to da se dobro dobrim vraća.

Birokracija tjera ljude

Gorski kotar čeka Zakon o regionalnom razvoju. Birokratski indeks razvijenosti kazat će da je to zeleno srce Hrvatske zapravo jedan posve pristojno razvijen kraj. Državna potpora bit će manja, bit će drugačija, bit će, kažu, ista kao ona što se daje otocima. Spomen otoka bi valjda trebao učiniti da Goranima bude lakše. Makar, daleko je goransko ljeto od otočnih ljetnih mjeseci. Gorani su se na čas ražestili, najavili odlazak na Markov trg, pisanje peticije. Samo, išli su oni na Markov trg već jednom, nema dugo, protestirali uljuđeno da uljuđenije ne može, i za uzvrat dobili Zakon o regionalnom razvoju. Tko im je, uostalom, kriv što sve ove godine nisu postali naša mala Švicarska.

   Prije neki dan u studio HRT-a, u emisiju »Otvoreno«, svratio je i Emil Tedeschi, većinski vlasnik Atlantic grupe. Reče među ostalim kako je u nas previše neiskorištene infrastrukture, previše mrtva kapitala, poput Muzeja suvremene umjetnosti kojem broj posjetitelja samo pada, dok drugi žive od kulturnog turizma, ili poput arena koje su megalomanski izgrađene da bi bile spomenik naše gluposti. Treba zainteresirati valjane neke ljude da sve neiskorišteno uzmu pod svoje i od toga stvaraju neku dodanu vrijednost, reče otprilike Tedeschi. Gorski kotar je baš to – neiskorišten potencijal kojim nismo znali, i ne znamo upravljati, za kojeg nismo imali, i nemamo plan, pa nam je lakše pustiti da sam uvene posve. Samo, lako je kad propadnu zidovi, beton, neonske reklame. Nevolja je kad birokracija otjera ljude, ono malo njih koliko ih u Gorskom kotaru još ima onako goranski posve pomirenih sa svim. Jer, nije taj osjećaj da ste na kraju svijeta makar vam je sve tu blizu, od jučer.

   Da pitate Nenu, ljudinu što za život zarađuje konobareći restoranima jedne naše morske metropole, gdje je, Neno, ono Gorski kotar, on bi, po tko zna koji put, ispalio k’o iz topa – u Lici! I ne bi, zapravo, pogriješio puno, jer sve to svakim danom biva jedno drugom sve sličnije, oku sve dalje jer je indeks razvijenosti fenomenalan. Tko preživi, pričat će, tako mu svih EU fondova izdašnih, taman toliko da se negdje tamo u daljini i opet vidi Švicarska. Možda bez ljudi, možda tek kao kulisa, ali ipak – Švicarska.