Žrtva je uvijek žrtva, i ne treba se olako hvatati poštapalice o izjednačavanju s agresorom. Istina da je Domovinski rat bio obrambeni i oslobodilački neporeciva je, a davanje jednakih zakonskih prava svim civilnim žrtvama to može samo potvrditi
Ministarstvo izjednačava žrtvu i agresora, kao mantru uporno ponavljaju branitelji koji prosvjeduju u Savskoj 66. Doduše, pri tom ne iznose niti jedan primjer iz kojeg bi bilo vidljivo kako to način čine ministar Predrag Matić i njegovi prvi suradnici čije ostavke traže iako je i sama pomisao da bi vukovarski branitelj i logoraš te civilna žrtva rata Bojan Glavašević to mogli učiniti contradictio in adjecto. Ostaje nejasno i tko je to došapnuo ili podmetnuo braniteljima da se »sprema zakon o civilnim žrvama Domovinskog rata prema kojem može ostvariti pravo netko tko je sudjelovao u agresiji na RH« iako i saborska Deklaracija o Domovinskom ratu obvezuje pravosuđe da procesuira sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i sve druge zločine počinjene u agresiji. Također, njome se potvrđuje da je na »Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj«, pa nije točna tvrdnja Đure Glogoškog kako »ne znamo tko je sve sudjelovao u agresiji na Republiku Hrvatsku«. Stoga je suvišno vidovnjaštvo o zakonima koji nisu došli ni na prvo čitanje osim ako netko ne smatra da su u rušilačkom pohodu na Ministarstvo branitelja i Vladu dozvoljena sva sredstva. No kada su žrtve Domovinskog rata po srijedi, pogotovo one civilne, zanimljivo bi bilo čuti što prosvjednici misle tko u tu kategoriju spada i ima pravo na državnu zaštitu. Bojan Glavašević pokušao je ilustrirati manjkavosti dosadašnjeg zakona primjerom majke koja je ostala bez kćeri koju je u trenutku rastrojstva zajedno sa sobom bombom raznio njezin dečko, hrvatski branitelj, i koja, za razliku od njegovog oca, nema nikakvih prava i živi u bijedi, jer je izgubila jedino dijete koje je o njoj danas moglo skrbiti. Iako, pristojan kakav je, to nije izgovorio, između redaka se moglo razabrati da pravo na državnu pomoć nema zbog svoje nacionalne pripadnosti koje nije hrvatsko. Naravno, nitko ne dvoji, tko su bile najbrojnije žrtve Domovinskog rata o kojima je država dužna skrbiti. No nisu civili stradavali samo s hrvatske strane i bilo bi nepravedno svim ostalim hrvatskim državljanima uskraćivati to pravo, bez obzira na koji način i od koga stradali. Civili ne mogu biti agresori, a žrtva je žrtva, bez obzira na naciju, spol i vjeroispovijest. Ako netko možda misli da, primjerice, srpski civili ubijeni u Varivodama nisu žrtve Domovinskog rata već »agresorski civili«, onda treba podsjetiti na prošlogodišnju presudu koju je izrekla sutkinja Općinskog suda u Kninu Ana Jeleč Pecirep. Njome je Republika Hrvatska proglašena odgovornom za ubojstvo srpskih civila Radivoja i Marije Berić u selu Varivode 28. rujna 1995. te je u roku od 15 dana morala isplatiti 540 tisuća kuna odštete njihovoj djeci. Riječ je o prvoj presudi u građanskoj parnici za naknadu štete u kojoj je priznata odgovornost države za zločine počinjene tijekom i nakon vojno-redarstvene akcije »Oluja« i to zahvaljujući ponajviše reviziji Vrhovnog suda koji je naložio ponavljanje sudskog postupka zauzevši stav da je u Varivodama počinjen teroristički akt za koji odgovara RH te da tužitelji, obitelj Berić, imaju pravo na odštetu bez obzira što ubojice njihovih roditelja nisu poznati i procesuirani. Dakle, žrtva je uvijek žrtva, i ne treba se olako hvatati poštapalice o izjednačavanju s agresorom. Istina da je Domovinski rat bio obrambeni i oslobodilački neporeciva je, a davanje jednakih zakonskih prava svim civilnim žrtvama to može samo potvrditi.
