Demokratski izabrana hunta – taj politički bastard najavljuje HDZ pobijedi li na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Ekonomski, značit će to ubrzanje propasti; politički, povratak u vrijeme institucionaliziranog straha; socijalno, zaustavit će modernizaciju; civilizacijski, zemlja će natrag onu zloguku vrst palanke, sazdanu od politički utrženih kolektivnih trauma; psihološki, pobijedit će strah od slobode i infantilna čežnja za sigurnošću, ti mentalni preduvjeti neslobodnih društava.

A kada se nacija napokon rastrijezni od tog mamurluka, ništa neće biti riješeno, ali će sve biti još mnogo teže: čekat će isti ovaj nepredvidivi svijet, samo sofisticiraniji i zahtjevniji, s istim svakodnevnim tegobama, s istim nepreboljenim traumama, s istom neizvjesnošću, i s istim poslovima od kojih se ne može pobjeći. Ali Hrvatska, odbijajući suočenje s vlastitom budućnošću, kreće u još jedan začarani krug vlastitog neuspjeha.

   Jer je očito da golemi val regresije u posljednje dvije godine potapa društvo, odbacuje zakone, stvara izopćene skupine, ignorira stvarne i kreira nepostojeće probleme.

Protuznanstveni opskurantisti uspjeli su spriječiti uvođenje građanskog odgoja u škole, uskrativši djeci i taj najniži prag obrazovanja za suvremeno građanstvo u otvorenom društvu. Katolički fundamentalisti uspjeli su ustavno diskriminirati homoseksualce.

Biskupi su ratnog zločinca iz Busovače proglasili moralnom vertikalom. Dio ratnih veterana uspio je Vukovar – sedamnaest godina nakon rata! – pretvoriti u virtualno ratište; drugi su veterani usred Zagreba podigli inačicu ratnog punkta, prizivajući jesen 1991…

Zahtjevi i jednih i drugih apsurdni su i potpuno deplasirani: prvi bi zabranili ćirilicu, jer da je ona kriva za patnju i traume hrvatskih žrtava, drugi zahtijevaju opoziv heroja vukovarske obrane i ratne žrtve, sina Siniše Glavaševića, jer da izjednačavaju krivnju i »oduzimaju braniteljima dostojanstvo«.

A opet, usprkos grotesknoj neuvjerljivosti tih zahtjeva, politička klasa – uključujući tu i predsjednika države – srozala se na hodočašćenje u taj tabor desne revolucije.

Kako i ne bi, kada ritam političkog života opet diktira stranka čiji je predizborni program – prijetnja demokraciji. Politički, HDZ obećaje lustraciju, ograničenje slobode govora zaštitom lika i djela Franje Tuđmana, a sad, eto, i »rehabilitaciju« generala koji su vojsku 2000. pozvali na otpor demokratskoj vlasti.

U ekonomiji, HDZ nudi gradnju tunela do otoka, »program« čiju je kvalitetu najbolje demonstrirala stranačka disidentica Martina Dalić. A opet, čak ni takvoj, očito opasnoj opoziciji, Milanovićeva se vlada ne uspijeva uvjerljivo suprotstaviti.

   Nije jasno zašto zemlja u posljednje dvije godine tako naočigled propada. Je li to posttraumatska reakcija eurofoba? Gnjev zbog besparice? Ljutnja na nesposobnu vladu? Sve to istodobno? Što god bilo, posljedice su dramatične: naciju raspinje zazor od budućnosti, želja za izolacijom, nostalgija za neslobodom – čežnja za čizmom.