S takvim prognozama oporavka, evo nas doslovno na dnu dna iliti na posljednjem mjestu u EU. Tome se, međutim, nemamo što čuditi budući da su epski razmjeri našeg propadanja jasno uvjetovani bolesnim odnosom snaga koji je u ova dva desetljeća čvrsto i već skoro posve beznadno cementiran u Hrvatskoj.

   Naša je propast, ukratko, postala zadana. Njeni uzroci nisu od jučer. A ako ne bude upravo ogromnih obrata i lomova, slika naše budućnosti neće više imati puno veze čak ni s izborima i promjenama vlasti.

   Zvuči užasno, zar ne, ali tako je.

   Da svatko može jasno sagledati o kakvom je tipu patologije zapravo ovdje riječ, dovoljno je nasumce poredati nešto domaćih brojki. Na neke od njih – a one se tiču strukture hrvatskih birača s obzirom na to jesu li ili nisu ovisni o državnom proračunu – ukazao je Blog Kapitalac.

   Dakle, u skupini od oko 3,7 milijuna ljudi koji imaju glasačko pravo i žive u Hrvatskoj, samo 28 posto su porezni obveznici, a nevjerojatnih 72 posto su potrošači tih sredstava koja se prikupe od ovih 28 posto građana koji pune državnu blagajnu.

   Nije to ništa što ranije nismo znali ili mogli znati. Ali kad se ti iščašeni postoci o pravoj naravi hrvatske ekonomije stave jedan nasuprot drugome, naša tragedija postaje zornija nego išta.

   Pa naravno da ćemo biti u bezizlaznoj situaciji dok građana koji rade u realnom sektoru i praktički izdržavaju ovu zemlju imamo čak dva i pol puta manje nego onih drugih kojima država iz poreznih prihoda isplaćuje plaće, mirovine, razne naknade, troškove i socijalne beneficije.

   Kao drugu ilustraciju možemo izdvojiti podatke vezane za armiju od preko 1,2 milijuna umirovljenih građana. Sve zakonom propisane godine za penziju odradilo je, dakle, njih samo 13 posto, dok je nevjerojatnih 87 posto završilo svoj radni vijek prije vremena, uglavnom u punoj snazi i uz razne sumnjive varijante dokupa radnog staža.

   Na treće mjesto ovog prostorom ograničenog popisa od koga puca mrak pred očima možda najbolje pristaje administrativna podjela države na skoro 600 lokalnih jedinica s birokratskom mašinerijom čije je održavanje do sada progutalo milijarde i milijarde javnog novca. Ili dugovi. Ili zdravstvo koje se raspada.

   Moglo bi se još brojiti i dodavati do preksutra, ali čemu. Javna je stvar da je država u posljednjih petnaest godina poskupila sa 50 na sadašnjih 130 milijardi kuna, a njene su usluge očajne.

Novoosnovana Udruga poreznih obveznika izračunala je da najslabije plaćeni hrvatski radnici rade za državu u ponedjeljak, utorak i srijedu, najbolje plaćeni još i u četvrtak, dok njima ostaje ono što su zaradili u preostala četiri, odnosno tri dana u tjednu.

   I zar netko doista misli da će onih 72 posto birača koji žive od proračuna, a kod kojih je deponirana ogromna politička moć, ikada glasati za bilo kakve intervencije koje bi počele mijenjati sadašnji nakaradni debalans ekonomskih masa?

   Pa svakako da ne. A broj financijski ovisnih kategorija građana neće nestati, kao ni suma dugova koje moramo vraćati.

   Puno teškoga kamenja političke su elite s vremenom zavezale Hrvatskoj oko nogu. I sad imamo čvrst okvir za vječnu krizu.