Ugo Vlaisavljević, filozof i sveučilišni profesor, na temu o kojoj želimo govoriti napisao je vrlo zanimljiv rad pod nazivom »Rat kao najveći kulturni događaj«, o kojem smo na ovom mjestu već pisali. Govoreći o ratovima devedesetih, Vlaisavljević postavlja tezu da rat ne može biti završen sve dok su »živi« neprijatelji. Poslijeratne politike prostora na kojima živimo on naziva politikama rata; politikama koje vode ratni subjekti proizišli iz ratnog događaja. U tu kategoriju možemo svrstati i Tomislava Karamarka, a da je tome tako najbolje govori oslanjanje HDZ-a na (ne)opravdan bijes braniteljske populacije prema aktualnoj vlasti. Slična politika vođena je i u vrijeme Jugoslavije. Ta je pak država živima održavala ustaše i četnike, čak četiri desetine godina nakon što je Drugi svjetski rat završen. Spomenuti Vlaisavljević uzeo je tu činjenicu za temelj zaključka o iluzornosti ratne pobjede. Pobjeda će, kaže on, »na svojoj strani uvijek imati mrtve koji su nedovoljno mrtvi i koje će uvijek buditi kao svoje neprijatelje«.

  Toliko je tema na kojima bi Karamarko mogao poentirati kraj vlasti čiji rezultati su građanima nevidljivi, ali on je odabrao Jugoslaviju i Jugoslavene, kao da mu upravo o tome ovisi cijela politička karijera. Vlaisavljević takvu, »ratnu politiku« smatra »obnavljanjem sheme« i o tome kaže: »Koliko god vi ubili svojih neprijatelja, oni će se uvijek ponovno javljati, makar kao utvare koje pokreću žive. Pobjednik, veličajući svoju pobjedu, pokreće svog neprijatelja i ta shema se ponavlja i omogućuje istoj sceni da se nanovo restaurira.« Sudeći prema ovim zaključcima, može se, dakle, reći da Tomislav Karamarko i branitelji u prosvjedu restauriraju Jugoslaviju. A bilo bi zaista korisno da politička desnica Jugoslaviju napokon upokoji i okrene se ozbiljnim problemima ove zemlje. U tom slučaju ne bi desnici trebala sva ta sila paraobavještajnih i parapolitičkih igrača, koji za njihovu korist nevoljne ljude vode okolo kao mečke, e kako bi političku situaciju u državi doveli do usijanja. Histerija koju proizvode zaista ne treba nikome. Politika se u Hrvatskoj može voditi i bez Jugoslavije i Jugoslavena. Karamarku bi to netko trebao reći.