Ne postoji toliko veliki šator koji bi mogao pokriti središnji metropolski trg i smjestiti 835 tisuća osiromašenih hrvatskih građana
Ne postoji toliko veliki šator koji bi mogao pokriti središnji metropolski trg i smjestiti 835 tisuća osiromašenih hrvatskih građana. Brojke su uvijek relativne i možemo se zavaravati da je ova pogolema ali najmanja od 2010. godine. Ipak, malj realnosti kaže da su u cijeloj EU od nas po tom pitanju gore samo Grčka, Rumunjska i Bugarska. Ne treba biti zaposlenik Državnog zavoda za statistiku ili stručnjak za socijalnu politiku da bi se zaključilo kako se hrvatsko društvo iz godine u godinu sve više raslojava. Da, bogatiji su sve bogatiji, a korpus sve siromašnijih svakim je danom širi i širi, bez obzira u koliko ih kategorija dijelili u odnosu na apsolutnu bijedu.
I to je logično koliko god tako nešto bilo teško priznati. Naprosto veliki, ako ne i najveći dio novokomponiranih hrvatskih bogataša u posljednjih dvadesetak godina svoje ishodište ima u pretvorbenoj pljački, ratnom profiterstvu i klasičnom kriminalu. U sprezi s politikom ti i takvi su svoje prve milijune legalizirali poroznim zakonodavstvom koje i dan-danas štiti njih, a ne obespravljene. Izuzmemo li Ivu Sanadera, Milana Bandića i par kapitalaca vezanih za politički krak hobotnice, malo je onih protiv kojih su optužnice podignute dok se pravomoćno osuđeni mogu izbrojati na prste jedne ruke. A i oni osuđeni uvijek se mogu uzdati u sveprisutno milosrđe hrvatskog pravosuđa koje je nedavno »častilo« bivšeg vlasnika i direktora nekada velike i ugledne tvrtke zamijenivši mu ekspresno godinu dana zatvora zbog milijunskog mita radom za opće dobro. Sada i slični egzemplari uspješnih hrvatskih biznismena strijepe da će umjesto jednog dana zatvora morati dva sata dnevno raditi za »javno dobro«. I tako više od 700 dana! S groznom mogućnošću da u pučkoj kuhinji sretnu svoje bivše radnike koji su završili na cesti.
I nije onda statističarima i analitičarima lako odgovoriti na solomonsko pitanje spada li četveročlana obitelj odnosno kućanstvo koje godišnje uprihodi 48.124 kune ispod ili iznad praga siromaštva. Još je teže odgovoriti svima koji živimo istu svakodnevicu kako su uopće živi, a o zdravlju i ljudskom dostojanstvu da i ne govorimo. O tim i takvim političari ne govore, a predsjednički kandidati sjetit će ih se eventualno za Božić i donijeti par kutija keksa. Tu hrvatsku sirotinju niti jedna stranka, vladajuća ili oporbena, nije stavila u svoje predizborne programe, niti će im osigurati potrebnu logistiku ne bi li navalili na Markov trg.
Sirotinja nije samo oduvijek i Bogu teška, od nje se i svjesno i podsvjesno uglavnom okreće glava, na brzinu udjeli milostinja i odjuri dalje. Do prvog štanda, potpisati i žučno polemizirati oko referenduma protiv ćirilice i homoseksualnih brakova, preferencijalnog glasanja, monetizacije autocesta… A da nikada nikome neće pasti napamet organizirati peticiju protiv gladi, bijede i siromaštva unatoč 835 tisuća onih koji žive ispod praga i koji do štoka blagostanja nikada neće dosegnuti. Njima, a bogami i svima koji spadamo u sve tanji i mršaviji »srednji sloj«, podatak da je financijska imovina građana Hrvatske krajem srpnja dosegla 330,4 milijarda kuna, oko dva posto više od BDP-a za ovu godinu, ništa ne znači. I neće u osmijeh pretvoriti zabrinuti izraz lica. On je, kao i sve te milijarde, rezerviran za hrvatske bogatune koji će trpezi zdušno prionuti samo da odrade svoje grijehe i ogule ta dva-tri krumpira u pučkoj kuhinji. Pa da im ruke zauvijek budu čiste.
