Ustrajnost onih koji su se utaborili u Savskoj 66, unatoč hladnoći i svome zdravlju, unatoč preminuloj kolegici Nevenki Topalušić i pokušaju samospaljivanja Damira Čakinića, nije improvizacija razočaranih i odbačenih.

   Manipulacije osjećajima branitelja vrlo su opasne, pa nije nikakvo čudo da neki od njih nakon prekomjernog medijskog granatiranja dignu i ruku na sebe. Ne bi nas nimalo iznenadilo da se nešto gore od vode i krumpira dogodi i »prozvanima«, ministru Predragu Matiću i njegovim suradnicima Vesni Nađ i Bojanu Glavaševiću.

   – Matiću, ti i tvoji sateliti ubili ste nam Nenu, znaj sudit ćemo ti za taj zločin! Jer da si dao ostavku još jučer ti i tvoji trabanti Nena bi nam bila živa. Nikakve tvoje licemjerne isprike ni sućuti nas ne mogu ganuti koje danas daješ svjestan svojeg zločina iz pohlepe za ministarskom foteljom i privilegijama, a ponajviše iz straha za guzicu, oglasio se stanoviti Mijo Jaić na Braniteljskom portalu

   Neće šator u Savskoj 66 biti tamo dok se ne ispune zahtjevi za smjenom spomenutog trojca ili dok se ne zaštite braniteljska prava koja ionako nitko nije ugrozio. Čador paralelnog ministarstva kao uspostava alternativne vlasti tamo će ostati dok god njime budu prošetavali oni skloni svrgavanju legalno izabrane vlasti. I dok se iz tog stožera budu čule poruke koje se ti šetači s ambicijom a bez muda ne usude sami izgovoriti. Jer, dobili bi packe od svojih europskih mentora pa im branitelji služe kao trbuhozborci za ribarenje ovdašnjim dušama.

   Povijest braniteljskog bundžijstva nije ništa nova na ovim prostorima, ima svoje zakonitosti i mijene. U ovih dvadesetak godina niknulo je više od tisuću braniteljskih udruga pa kada ustreba »nezadovoljnike« nije teško pronaći. Oni u pravilu stupaju na scenu kada se ljevica nalazi na vlasti ili treba pripremiti teren za njezin odlazak u oporbu. Na splitskoj Rivi put za nadolazećeg Ivu Sanadera, koji je vikao »Ne damo naše generale!«, utro je pukovnik Mirko Čondić u invalidskim kolicima. Račanovom ministru branitelja Ivici Pančiću svoju protezu, nezadovoljan oduzetim povlasticama, vratio je, u pratnji Jadranke Kosor i Ive Sanadera, Darko Beštek. Za zasluge je postao Kosoričin savjetnik u ministarstvu da bi tiho dao ostavku nakon što je sud donio odluku da mora vratiti stotinu tisuća nezakonito stečenih kuna.

   Braniteljske udruge i njihovi predvodnici moraju postojati, ali njihov cilj trebala bi biti borba za adekvatnu socijalnu zaštitu. Bez obzira na njihove žrtve u Domovinskom ratu, veća politička prava od bilo kojeg drugog građanina ove zemlje ne mogu imati, a kamo li biti arbitri koji će odlučivati tko smije a tko ne vladati Hrvatskom. Mogu oni zviždati predsjedniku Josipoviću, a pljeskati nogometašu Joeu Šimuniću kao svome idolu. Njihovo je pravo da im je Tomislav Karamarko draži od Zorana Milanovića, ali to pravo ne smiju zloupotrebljavati stavljajući sebe i svoj protest isključivo u korist predizborne kampanje HDZ-a.

   No reflektori su još uvijek upaljeni i bit će sve dok ne počnu pripreme za vukovarsku obljetnicu. Savska 66 njezinim je akterima postala ono što je Route 66 bila Amerikancima – Mother Road. Mogla bi jednog dana nositi i oznaku povijesna. Do tada, u ovom trenutku, bilo bi najbolje, kao što netko reče, da Joe Šimunić uzme mikrofon u ruke i povede branitelje, ovoga puta u doslovnom značenju, za doma spremne.

   Da se sutra opet ne pitamo tko je kriv ako padnu nove žrtve na toj mitskoj cesti.