Ne valja u ovoj zemlji biti ustrajan. Ne valja dizati valove u močvari, jer močvarna bića se tad uznemire pa postoji opasnost da vas neko od tih bića nedajbože ugrize. Ne valja u ovoj zemlji biti uporan u ispravljanju »krivih drina«, jer »močvara« na to nije navikla i možete biti sigurni da nećete biti njezin rado viđen gost.

Na svojoj koži to je nedavno (opet) iskusio redatelj Oliver Frljić, ovog puta u ulozi intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Na Dan nezavisnosti on je naložio da se na kazalište izvjesi LGBT zastava, ona u duginim bojama.

Naravno da je zbog toga odmah doživio »atomski napad zdesna«. Osobe iz političkog života koje očito vjeruju samo u prigodničarsku političku korektnost, dok izvan prigoda u kojima je politička korektnost (prema LGBT osobama) očekivana ne trpe simbole kao što je sporna zastava, Frljića su optužile da se »sprda« i »šali« s državom i njezinim praznicima.

»Atomski zdesna« bio je očekivan, ali u javnom prostoru čuo se i niz glasova liberalnijeg dijela društva, koji su Frljiću predbacivali da svojim provokacijama isključivo želi skrenuti pozornost na sebe.

Kako je borba protiv korupcije završila? Tako što je Ivo Sanader završio u zatvoru. Damir Polančec – koji Sanadera nije htio gurnuti dublje u glib – doživio je istu sudbinu. Netko je, pak, umjesto zatvora gulio krumpire i… to je uglavnom to.

Kao – Sanader, Polančec i gulitelj krumpira su krivi za sve što se događalo. HDZ je ostao praktički netaknut. Zato sada na stranicama dnevnih listova ponovno imamo iskaze svjedoka koji terete bivšeg ministra Božidara Kalmetu i to će se, budite uvjereni, razvlačiti još mjesecima, ako ne i godinama.

Sve prema aktualnim političkim potrebama ove ili one garniture vlasti. Isto tako će se razvlačiti i slučaj Hypo banke. To će pak grandiozno prešućeno milenijsko gnijezdo korupcije još godinama bacati javnosti kao kost što se baca psima. Sve prema političkim i parapolitičkim potrebama.

Baš kao što je nezavršena istraga u INA-i osamdesetih godina i danas predmet interesa hrvatskog društva. Sve što ne dotjeramo do kraja pratit će nas u budućnost kao sablast.

Nakon jednog od tih tekstova pozvan sam u nekakvu televizijsku emisiju, a voditeljica te emisije u prostorijama HRT-a – dakako pred drugim gostima – dočekala me je ovim riječima: »A, vi ste novinar koji je krenuo u džihad protiv ministarstva.«

Tad je potpisani autor shvatio ovo na što danas želi ukazati: možeš pročačkati tu i tamo, za to ćeš dobiti tapšanje po leđima, ali intimno ćeš s ježevim leđima općiti ukoliko pomisliš da bi neku stvar valjalo novinarski istjerati do kraja, onako kako su to činili veliki novinari minulog stoljeća koje nam nude za uzore.

Možeš napisati jednu, dvije priče o marifetluku u nekoj instituciji, ali ako se zainatiš pa o toj istoj instituciji napišeš deset priča, tad postaješ – taliban. Ne, dragi čitatelji, ne valja u ovoj zemlji ništa tjerati do kraja.

Namjeravaš li tjerati do kraja, na koncu ćeš, izvjesno je, ostati sam. Bolje je u mandatu svake vlasti naći po nekog saveznika pa uz njegove skute, iz njegove tvrđave, tu i tamo opaliti pokoji metak. To će se, već, tolerirati, taj privid i magla, ta igra u kojoj poredak stvari na koncu ostaje nedirnut, u kojoj sve ostaje »isto k’o i lani«.