Dakle, ukoliko zemlju vode dobronamjerni i barem granično sposobni ljudi - priča o monetizaciji je za prezaduženu Hrvatsku ne samo pozitivna, nego i izrazito nužna. Jasno, koncesijski ugovor uvijek se može sastaviti i na štetu države, a takvih stvari smo se nagledali, zato je zapravo jedino bitno pitanje vezano za monetizaciju transparentost koncesijskog ugovora
Teško je za povjerovati, doista, koliko domaća javnost uopće ne razumije koncept stvari o kojoj najviše priča – novca. I nije to od jučer. Duboko nerazumijevanje novca kao robe, što on jest prije svega ostalog, tutnji već desetljećima. Kad je, primjerice, Hrvatska kretala u gradnju autocesta, tad se u nekim medijima na cijelu stvar gledalo s neopisivom sumnjom. Prvo, nitko nije vjerovao da će “nesposobna i potrošena” (zvuči poznato?) Račanova ekipa moći izgurati takav projekt, a drugo golema prevara se vidjela u dizanju kredita – jer, zar nije sumnjivo ako dobijemo 100 jedinica nekog novca za izgradnju određene dionice autoceste, a nakon nekoliko desetljeća moramo vratiti 180?Inače neopisvio nestrpljivi Radimir Čačić tad je strpljivo razlagao kako i novac ima cijenu i kako je ona beskrajno različita imate li keš u rukama odmah, ili vam ga netko posuđuje na određeni vremenski rok.U međuvremenu su Hrvati bolje upoznali koncept kredita, a Sanaderovi i Kalmetini upravljači odradili s autocestama briljantan posao. Za strane kreditore.Hrvatska, međutim, i dalje nema ni najblažu ideju o tome što je to – novac.Najbolje se to vidi na cijeloj priči oko referenduma za monetizaciju autocesta, koji je u sebi okupio najširu moguću narodnu frontu. S tim da pridjev najširu stoji uz ideološki raspon od antikapitalističke ultraljevice do jedne od najkonzervativnijih i najpolitiziranijih Crkava u EU, i od prvoboraca protiv korupcije u HAC-u do HDZ-a, stranke “koja nije znala”, koja je monetizaciju autocesta imala u programu svoje Vlade i koja i dalje ima, hvala na pitanju, Božidara Kalmetu kao potpredsjednika.Ako je suditi po prvim brojkama sa skupljanja potpisa, tu se i zaustavlja značenje pridjeva “najšira”, jer je 160 tisuća potpisa u četiri dana tek za nijansu bolje od rezultata najvjerojatnije propalog drugog pokušaja Željke Markić za raspisivanjem referenduma (ovdje je dobro podsjetiti da je proklamirani cilj inicijative “Ne damo naše autoceste” gotovo milijun potpisa, kako bi ih imali više nego što je Kukuriku koalicija dobila glasova 2011. godine).No, što je s novcem?Cijela priča oko monetizacije vrti se samo oko koncepta te jedne, jedine riječi. Dakle, uopće se ne radi o tome treba li dati privatnom vlasniku “naše” (navodnici su zato jer su naše isto koliko i stanovi u kojima živimo, a koje moramo otplaćivati još nekoliko desetljeća) autoceste, ne radi se uopće o tome posluju li one operativno u plusu, ne radi se o tome kolika je potencijalna zarada koncesionara (kad je ne bi bilo, naravno, nitko se ne bi ni bavio s idejom o monetizaciji). Samo o novcu. Kešu. Gotovini.Koja je Hrvatskoj potrebna – jučer. Dakle, solidno hitno.Evo vrlo jednostavnog primjera koji može približiti situaciju u kojoj se zemlja nalazi, bez velikih makroekonomskih pojmova. Digli ste kredit za kupnju prostora i opremanje kafića. Mjesto je super, ljeti čak i prepuno ljudi i na njemu vrtite neku lovu. Toliko da bi na kraju godine bili u zdravom plusu. Da nema kredita. No, on je toliki, da taj plus nije ni izbliza dovoljan, ni u snu snova, da ispuni kreditnu rupu. Nastavi li se tako, nećete imati novca da djeci kupite knjige, nove cipele, a pitaj Boga hoće li vam i karticu prerezati sljedećeg puta na blagajni u Ko… Kauflandu.Ukoliko, međutim, taj svoj lijepi kafić nekom iznajmite na nekoliko godina, za to ćete dobiti novac. Lovu. Keš. Gotovinu. Koju ćete upotrijebiti za smanjenje iznosa kredita koji morate vraćati. Uz dobar “koncesijski” ugovor i malo sreće, ta gotovina bit će dovoljna da vaša ostala primanja mogu pokriti i kredit za kafić, koji privremeno koristi netko drugi i potrebe vaše obitelji.Ukratko, ukoliko preživite prosvjede vaše supruge i rođaka koji radi kao konobar jer “prodajete naš kafić” – na konju ste.Još jednom: novac košta. Imati gotovinu u rukama odjednom, ili je lagano zarađivati godinama dok si kreditno opterećen je kozmička razlika.Dakle, ukoliko zemlju vode dobronamjerni i barem granično sposobni ljudi – priča o monetizaciji je za prezaduženu Hrvatsku ne samo pozitivna, nego i izrazito nužna. Jasno, koncesijski ugovor uvijek se može sastaviti i na štetu države, a takvih stvari smo se nagledali, zato je zapravo jedino bitno pitanje vezano za monetizaciju transparentost koncesijskog ugovora.Priča oko referenduma kojim bi se imala spriječiti “prodaja našeg kafića”, pardon, “monetizacija autocesta”, ima i još jednu, pomalo oporo komičnu stranu. Naime, kad se oljušte svi slojevi demagogije i najobičnije politikantske retorike, jasno je da se prije svega radi o (legitimnom) pokušaju zaposlenih u cestarskom sustavu da sačuvaju svoja prava. Ono što je smiješno je da im tu ruku pružaju i sindikati koji zastupaju radnike koji rade u javnoj službi.Jer, što mislite, odakle će se država namrijeti više od 20-ak milijardi kuna bez kojih će ostati propadne li priča o monetizaciji? U suštini priče o referendumu, svjesno ili nesvjesno, rat je za proračunski novac. Kojeg nema dovoljno za svih, ne na ovaj način. A da oni koji će bez njega ostati prođe li cijela priča daju strastvenu potporu referendumu, mora se priznati, ima sve elemente burleske.Bez happy enda.
U prvoj verziji teksta u posljednjem pasusu pogrešno je navedena brojka od “20-ak milijuna kuna”. Radi se, jasno, o milijardama (hvala na sugestiji iz komentara). No, svakako, ova tehnička pogreška solidno dokazuje tezu iz naslova. 🙂 (J.K.)
