Htjeli to ili ne, dosadilo nam to već ili ne – u vladajućem SDP-u opet kuha, i to oko nekih od najvažnijih reforma. Premijer Milanović napokon je otkrio karte oko monetizacije, i rekao da je ideja da se u to zapravo uključe mirovinski fondovi, da će se upravo tako oploditi novac građana i obje strane, i država i građani, imati od toga koristi, a i svi zajedno ujedno otplatiti milijarde dolara kredita. No, on kao da ne poznaje narav hrvatskoga čovjeka koji i u 21. stoljeću umjesto net-bankinga radije bira čarapu: tek sad kad se shvaća da će u financijskom riziku biti buduće penzije, potpisa protiv monetizacije bit će možda još i još više.

   Naravno da svi ministri, koji ovise o volji premijera, podržavaju ovu politiku i redom se izjašnjavaju za monetizaciju – pa HNS je pred odlukom da od toga odustane, onda bar da SDP-ovi članovi Vlade ostanu ‘sempre fi’. Monetizacija je trenutno glavna preokupacija premijera, kao što je negdje u ovo vrijeme prošle godine bio lex Perković: jednostavno, premijer je zapeo i pošto-poto želi da ovaj koncept prođe. To je uostalom, glavna politička točka opstanka njegova najomiljenijeg ministra, Siniše Hajdaša Dončića, koji je jasno rekao da će dati ostavku ako monetizacija ne prođe.

   A Hajdaš Dončić je trenutno osoba na koju se premijer najviše oslanja – ne samo da vodi ovaj projekt, on je stručnjak za sve, pa tako analizira i koncepte za promjenu sustava lokalne samouprave, traži rješenja kako najbezbolnije doći do regionalizacije i ušteda u javnoj upravi. Je li baš on pisao novi Zakon o lokalnoj samoupravi, koji tri grada, Rijeku, Split i Osijek izdvaja kao posebne ‘distrikte’ što će uzeti sve novce svojim županijama i osuditi ih na propast, dok će preostalih 17 županija mirno nastaviti živjeti, pitanje je. Uskoro će se vjerojatno od toga svi početi odricati, jer koncept koji radi takve razlike između pojedinih lokalnih jedinica sigurno nije održiv. No, tko je bolji za dodatno giljotiniranje crne ovce SDP-a, Zlatka Komadine, od njegova nasljednika u resoru prometa, Hajdaša Dončića, a koji je ujedno i obnovio prijateljstvo s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom, pa sad svi zajedno pišu fantomske zakonske prijedloge koje još nitko nije napismeno vidio, ali već su objavljivani u medijima – usmenom predajom. Na taj način trebalo bi se mijenjati lokalne ustroje i nanovo preraspoređivati novac građana, a ujedno politički ubijati neke neposlušne mangupe iz vlastitih redova? Ne zvuči baš dosljedno i domišljeno. Zlatko Komadina, koji je i protiv monetizacije i protiv razvlašćivanja županija, ima komotnu poziciju da je izvan sustava Vlade, pa može reći sve što doista misli – dok ostali ministri moraju, sasvim logično, bespogovorno podržavati Milanovićeve projekte, i to je njegova najveća prednost u ovom trenutku. Ako doista misli preuzimati SDP u budućnosti.

   Istovremeno, međutim, Milanović ima problem i s novim ministrima koji nisu originalno SDP-ovi stranački ljudi: Sinišom Vargom i Vedranom Mornarom. Jedan troši kao sumanut, baš kao da je još u bogatoj Americi, a drugi lupeta razne gluposti, od ulizivanja Kaptolu do izjave da nema za plaće prosvjetara, mada je svake godine na isti način zatvaran proračun tog sektora – rebalansom krajem godine, što je bio manevar da se sačuvaju i projekti i programi, a i mirno osigura plaća za prosinac. Mornar se ponaša kao da uopće nije član SDP-ove Vlade: daje izjave bez ikakvog dogovora s kolegama, a na isti način i postupa, kreće u nove koncepte koje objavljuje u medijima bez prethodne suglasnosti premijera i vrha Vlade. Pritom su te izjave i postupci u velikom neskladu s ideološkim i političkim stavovima Vlade, kao da ministar obrazovanja ima pravo na svoj ‘corpus separatum’ samo zato jer je navodno veliki stručnjak, a i pomiritelj s klerom.

   Baš bi bilo zanimljivo vidjeti što bi Mornar izjavio o monetizaciji autocesta? Komadina barem ima jasan politički cilj, koji i ne krije – da naslijedi Milanovića, pa su njegovi istupi i legitimni i očekivani. Ovo drugo je obično političko glavinjanje, nažalost.

   U svakom slučaju, stalno ostaje dojam da premijer nije u stanju ‘isfurati’ niti jedan svoj važniji projekt – jer mora odustajati ili pod pritiscima javnosti, ili vlastitih članova, ili zbunjenih ministara… A teško da je odustajanje vrlina za jednog šefa Vlade.