Preferencijalni glasovi! O, kako to gordo zvuči. Imaš čovjeka, pače političara, s imenom i prezimenom, imaš mu lik i djelo, pa se odvaži i glasaj, valja li ili ne valja, zaslužuje li živjeti na tvojoj grbači ili ne. Doduše, malo plaši kojim bi se sve kriterijima vodili pri ocjenjivanju, ma bolje i tako nego da nam samo stranke kroje gaće i odijelo, pa da nitko zadovoljan nije. Ovako će veseo biti makar tko. 

Lako je, recimo, odlučiti što s premijerom. Uzmeš malo njegove ljubavi ka latinskim sentencama, uzmeš gdjekoju nevjerojatnu izjavu iz koje je razvidno da o stvarnom životu zna malo i ništa, uzmeš malo nesumnjiva luzerskog šarma što ga imaju glumci iz doba Bogija, uzmeš ovo i ono, i lako je. Ili, oporbeni lider. S njim je još lakše, jer samo jedan njegov smiješak ruši svaku iluziju. Nije uopće nemoguće ni da bi ogroman uspjeh opet požnjeli svi veterani redom, koliko god sada protiv njih rogoborili, jer s recimo Šeksom ili Jadrankom Kosor vazda znaš na čemu si, dok o recimo doktoru Kujundžiću zapravo ne znaš ništa, pa se i ne ufaš gađat u ništa. 

Dva pića i dvije knjige

Da stvar nije nimalo bezazlena, svjedoči i učestali novinski spomen kojekakvih trikova pomoću kojih se pokušava narod vratiti u poštene birtije, a ne da se samo vikendom, uz šalicu kave, slika za potrebe šarenih magazina. Neki su tako uz popijeno piće odlučili dati knjigu na posudbu. Na prvu se čini, totalni je to promašaj. Nuditi knjigu u zemlji u kojoj ništa zahtjevnije od sms poruke nema publiku, ravno je samoubojstvu. A opet, ako je libar pod rukom dok se ispija kakav pehar mudrosti, ako se slučajno umjesto »Glorije« i »Mile« pod prstima nađe kakav mudar klasik, možda se čudo desi. Možda aršini vrednovanja svega oko nas budu posve drugačiji, možda se uđe u polemiku s kolegom za susjednim stolom koji sve zna bolje jer je dva pića i dvije knjige u prednosti, i možda nas obuzme val optimizma umjesto ove posvemašnje utučenosti. Knjigom do gosta, knjigom do biračkog tijela koje će učiniti napor pa testirati sebe među svijetom, onako kako malo tko sebe danas testira! Zvuči predobro, da bi se tek tako oživotvorilo. I jest, jer informacije kažu da u kavani gdje se knjige dijele, makar bila pozicionirana u kvartu u kojem čovjek očekivao da love ima, posao stoji. 

Druge su se neke kavane dosjetile drugom nekom jadu, pa ne vabe knjigom ni diskontnom cijenom rakije, već piješ koliko ti drago a plaćaš onoliko sekundi, minuta i sati koliko si u kafiću proboravio. I tu je namjera plemenita. I tu se računa na to da ljudi dolaze u kavane, kafiće i birtije da bi se družili, razmijenili mišljenja, našalili, analizirali politiku i utakmice. Krajnje je to romantičarski pristup, drag i simpatičan, koji račina na čovjeka koji je društveno biće. Jest da živimo u društvu, ali da smo društveni i nismo. Razgovor je odavno zamrla kategorija, razmjena mišljenja ne postoji, a ako išta ovaj život nama čini lagodnim, onda je to naše benevolentno pristajanje na jednoumlje svake vrste, pa što nam narede, mi rado i radimo. Inače, ovaj se ugostiteljski objekt pozicionirao taman tamo gdje bi bilo za očekivat da će radnička klasa, poštena inteligencija i ono što se od milja još uvijek zove srednji sloj, na povratku kući s posla malo navratiti. Eno ga na okretištu javnih prometala, ma nema još nekih informacija da se posao zalaufao.   

Korektiv brljavoj družini

A kad je tako, onda nema ni one kritične mase koja će odozdo, iz baze signalizirati mudrome vodstvu jesu li im potezi što ih vuku valjani, ili posve nevaljani. Nema onog tko će bit korektiv brljavoj družini koja ono što nije odradila za puberteta sada nadoknađuje uredima s kadama, skupim automobilima i atraktivnim tajnicama. 

Što god da nam se ovo događa, zvali mi to liberalnim kapitalizmom ili kako drugačije, uspjelo mu je odnarodit nas i ‘naučiti’ da je druženje štetno. Povratak u birtije bio bi zato najbolji znaka oporavka, dokaz da još Hrvatska ni propala. No, kako smo od tog oporavka miljama daleko kad više ni knjiga ne vrijedi kave, onda nam se valja veseliti dobrim vijestima iz bijeloga svijeta. U Londonu tako restoran u kojem služe samo hranu iz konzerve. Restoran je, da ne bi bilo zabune, u elitnom kvartu, a jedino što vas tu može dijeliti od drugih je ekstra salata koju vam, ako baš hoćete, stave uz konzervu. Tu su svi isti, kusali sardinu Postira, grah crveni, ili mesni doručak. Ako to nije kavanski, onda, k vragu, što jest? Ravnopravnost, demokracija, transparentnost, sve je tu. Otvorenje sličnog objekta u nas se s nestrpljenjem čeka. Jer, budemo li kusali iz sličnih šalkica, možda se drznemo pa započnemo razgovor, a onda iz razgovora možda proizađe svega, zašto ne i realne ocjene tog začudnog preferencijalnog glasovanja. 

Elem, nema valjanog društva bez dobrog kafanskog života, pa makar se kavana zvala i restoran s konzervama. Mi smo kavanu imali, pa je srušili do temelja. Vrijeme je da nanovo zidamo temelje. Birati onog tko se ne srami mesnog doručka, već ga s guštom kusa, ionako bi bio posve razuman kriterij odabira, u svakom slučaju razumniji od onog je li HSS ili HSLS, je li Glavašev ili Karamarkov, je li HNS-ovac prije ili poslije Čačićeve ere, da SDP i ne spominjemo.