Po svoj prilici propala akcija oko referenduma za promjenu izbornih pravila otkrila je visok stupanj glavinjanja na stranama i zagovornika, i protivnika. 

Željka Markić, dirigentica desnog populističkog pokreta, jako se preračunala kad je umislila da će, prema formuli referenduma o braku, još jednom lako trijumfirati već po goloj analogiji. No ovoga puta obiteljaši su halapljivo zinuli više nego što mogu progutati pa su ih nasred pučine napustila oba dojučerašnja partnera, i HDZ, i Crkva, i ta je neočekivana izdaja odvela stvar ravno u propast.

Pa naravno da je Karamarko stao uz Markićku kad je to bratimljenje išlo u prilog HDZ-u. Ali prijatelj iz interesa časkom se pretvorio u neprijatelja čim je gospođa, oboružana napadnim viškom samopouzdanja, pregazila ogradu i banula u njegov teren da bi se nadobudno ispriječila pred njegovim planovima. 

Sasvim logično, zar ne? 

Na mitologiji »svetosti braka« bilo je lako pridobiti HDZ kad je stranka ulazak u taj pakt za zaštitu navodno autentičnih hrvatskih familijarnih vrednota skupo naplatila u talirima političkog marketinga. Ali sasvim je neinteligentno bilo zvati Karamarka, koji se već uvezao sa sedam stranaka, da podrži zabranu predizbornih koalicija. Pa tko bi na njegovom mjestu agitirao s Markićkom za snižavanje izbornog praga kad bi ta majstorija širom rastvorila saborska vrata njegovoj nasrtljivoj konkurenciji na desnici?

A kad je HDZ nanjušio stupicu, od referenduma se pitijski distancirala i Crkva. Nomenklaturi pozlaćene državne religije ipak je draže imati na uzici snažnu stranku s aparatom i infrastrukturom, koja im može još štošta i obećati, nego se zavjetovati Željki Markić i bujici njenih proračunatih fiks ideja, tim prije zato što tu ekipu već ionako imaju pod kontrolom. 

Doduše, u toku te kombinirane operacije na moment je zaiskrilo između Crkve i HDZ-a, no Bozanić je brzo pokazao »pravi put« biskupima sklonijima Željki Markić prvo audijencijom za Karamarka, a zatim i za njegovu predsjedničku kandidatkinju koja je pokazala da joj nije problem popeti se ravno za oltar da održi politički govor, te uz inkvizicijski poklič protiv »demona koji rastaču hrvatsko biće«, ili tako nešto. 

I tako su se neumjerene iluzije počele ispuhivati u Obitelji Željke Markić, koju mediji odjednom presreću s podozrivim pitanjem ima li ona zapravo političkih ambicija ili baš stvarno nema, ali vrela popara vlastitih krivih procjena opržila je jezik i Karamarku i Zoranu Milanoviću. 

Predsjednike dviju zaraćenih stranaka nevera iz Markićkinog olujnog oblaka humoristički je bacila na istu stranu da zajedno pište protiv ikakve promjene izbornog sustava i pravdaju status quo. Time su se dodatno omrznuli toj sve većoj i većoj skupini egzistencijalno traumatiziranih i dezorijentiranih građana koji su sumnjičavi prema bilo kakvoj institucionaliziranoj politici i koji su se, u to ime, kolektivno opsjeli utješnim vjerovanjem da bi preferencijalno glasanje pretvorilo ovu žabokračinu u cvjetnu livadu. 

I dok je Karamarko zasad u tome nepokolebljiv, pri čemu se zna oslanjati samo na onaj glupi izgovor o pravima Hrvata u dijaspori, premijer je iznebuha postao mek kao duša. – Ako će preferencijalno glasanje riješiti bilo što, ja sam njegov najveći pobornik – izjavio je Milanović. I ostao živ. Bar još neko vrijeme.