Hrvatska ljevica, zapravo, nema svog kandidata za predsjednika države. Jedan je to od dva glavna zaključka koja se daju izvesti nakon kratke i uspješne akcije odstranjivanja glavnog predsjednikovog analitičara Dejana Jovića s Pantovčaka. Krimen koji je Jović počinio je nevjerojatan i neoprostiv: iznio je svoje stručno mišljenje o jednom političkom procesu u stručnom časopisu.

Aktualnom predsjedniku države to je bilo previše, osjetio je da bi Jovićevo nepostrojeno razmišljanje o hrvatskom referendumu 1991. godine moglo postati glavnom temom kampanje i ugroziti mu zasad prilično izvjesnu pobjedu na izborima. Kako se, po pravilima političke ekvilibristike, očuvani glas na jednoj strani političkog spektra, može vratiti s izgubljenim glasom na drugoj, pitanje je koliko je Josipović, s matematičke točke gledišta, povukao isplativ potez.

Jer, valja ponoviti, obzirom da je nominalni kandidat lijevog centra sam sebe upravo legitimirao kao čovjek koji ne drži do elementarne slobode mišljenja vlastitih suradnika, ljevica zapravo ni nema svog kandidata na predsjedničkim izborima.

Brzinska akcija “utapanja savjetnika Dejana”, međutim, prava je slika jednog mnogo dubljeg i trajnijeg hrvatskog problema, nego što su to jedni obični predsjednički izbori; politički procesi u ovoj zemlji, baš kao i u vrijeme referenduma o kojem se usudio nešto izreći Jović, odvijaju se na gorivu desničarskog nasilja.

Da bi stvar postala potpuno jasna, valja prvo pročitati što je sve to “došlo glave” Dejana Jovića http://politickamisao.com/samo-u-mitovima-svaki-narod-zeli-drzavu-u-stvarnosti-ne/, savjetnika kojeg desnica osporava od početka Josipovićevog mandata (by the way, dok je radio kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova koje su vodili HDZ-ovci Miomir Žužul i Kolinda Grabar Kitarović, Jović HDZ-u nije bio ni sporan ni kontroverzan).

Za ovu analizu savršeno je nebitno je li Jović u pravu, ili nije sa svojim seciranjem referenduma o nezavisnosti, jer se ovdje radi jednostavno o slobodi govora znanstvenika i političkoj hrabrosti predsjednika države. No, svatko tko se sjeća izjašnjavanja od prije 24 godine teško će se moći ne složiti s ocjenom o atmosferi agresivnosti koja je vladala u vrijeme izjašnjavanja, a još teže prisjetiti organizirane kampanje koja je iznosila argumente zašto glasati za federaciju (suština prevare bila je i u ponuđenim alternativama: ili Tuđmanova samostalnost uvezana u konfederaciju, ili Miloševićeva Jugoslavija – divnog li izbora).

 Liberalan referendum 1991. godine? Smiješno. Ni ovaj o ulasku u EU ne zadovljava sve uvjete, a kamoli onaj organiziran u sjeni zagrijavanja tenkova i švercanja oružja za “priliku koja se ne smije propustiti”. Uglavnom, Jović je iznio notorne činjenice.

No, valja dozvoliti, jasno, i da formalni kandidat stranaka lijevog centra ima, Ivo Josipović, ima drugačiji pogled na te činjenice. Problem je što su kandidatu pred očima proletjeli jumbo plakati s Kolindom i natpisima “Predsjednica koja ne spori samostalnost Hrvatske”, ili već neka slična marketinška podvala, pa se jednostavno – prepao.

I to, taj miris straha, koji se širi iz posljednje odluke Pantovčaka, to je ono što je definiralo Hrvatsku kao političku zajednicu na njenim samim počecima, a, kako se jasno vidi na slučaju Dejana Jovića – i ne samo njega – definira je i danas. Hrvatska je već 24 godine jednostavno politički ucijenjena desničarskim nasiljem: bilo to u vrijeme održavanja neliberalnog referenduma, bilo to u vrijeme obrane od desničarske oružane agresije iz Srbije (nemojte da vas zavara naziv Socijalistička u imenu Miloševićeve partije, ona je bila lijeva isto koliko su četnici bili istočna bojna Crvenih brigada), bilo u vrijeme pretvorbe, u vrijeme vlasti Ivice Račana, Sanadera i Jadranke Kosor, ili sad, u vrijeme Zorana Milanovića.

Ucjenom desnog nasilja maše se svih ovih godina zemljom Hrvatskom, što ne bi bio problem, niti hrvatski politički specifikum – da se pod tom ucjenom politika često ne savija poput svjetlosti u području snažne gravitacije. I to se, zbog golog straha i kratkovidne političke kalkulacije, jače osjeti kad na vlasti nije HDZ. Slika Josipovića kako daje nalog za Jovićevom smjenom, jednako je groteskna kao i ona razdraganog splitskog gradonačelnika, SDP-ovca Ive Baldasara na otvaranju spomenika bojni “Rafael vitez Boban”.

Desničarsko nasilje, kao fakt kojim je ucijenjena domaća politička scena, toliko je udomaćeno da ga više jedva kao takvog i primjećujemo. Ako vam se čini da je tako nešto pretjerano reći za notorne manifestacije desnog nasilja, poput, recimo, rata kontra zdravstvenog odgoja, Gospe u hodniku zadarske škole, pasivno-agresivnih molitvi pred bolnicama protiv abortusa, razbijanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, zabrane pristupa Ovčari za predstavnike vlasti u RH; jer je, eto, dio javnosti jasno osudio te pojave, valja se dati u samo malu intelektualnu vježbu.

Zamislite, naime, sljedeće aktivnosti: političku kampanju za zabranu vjeronauka i u Crkvama, postavljanje kipa Charlesa Darwina (hvala lolobrigida na sugestiji iz komentara na prošlotjedni tekst) u prirodnoj veličini nasred zagrebačke katedrale, redovna okupljanja feministica ispred hrvatskih crkava za slobodu izbora, razbijanje tabli s natpisima na latinici u jedinicama lokalne samouprave u kojima su Hrvati u manjini, ili zabrane dolaska predsjedniku HDZ-a na proslavu Dana domovinske zahvalnosti u Knin.

Jednadžba je jednostavna. Potonje akcije su potpuno nezamislive, dok onim desničarskim svjedočimo svaki dan. Nasilje desnice, tako, i dalje ostaje jedan od ključnih, definirajućih faktora političke scene u Hrvatskoj. Prije 24 godine, opravdanje, loše, ali ipak opravdanje, mogao je biti rat.

Danas opravdanja jednostavno nema.

Kao što nema ni kandidata ljevice na predsjedničkim izborima.