D. Jelinek
Na sve su računali ćudoredarstvenici koji su se okomili na odluku Ministarstva kulture da sredstva namijenjena neprofitnim medijima dodijeli portalima koji objavljuju »vodiče kroz guzice i sise« i oglede o »drkanju ili bivanju«, osim na elementarnu znatiželju čitatelja koji su, vođeni javnom tjeralicom, stigli i do – Mufa…
Ima neke pravde u tome što se odluka Stručnog povjerenstva za neprofitne medije pri Ministarstvu kulture o dodjeli nepovratnih sredstava pojedinim portalima, časopisima, radijskim i televizijskim postajama, pretvorila u skandal protiv javnoga ćudoređa i što je kao takva – uvredljiva i uznemirujuća po porezne obveznike i njihovo malodobno potomstvo nadasve – zapasala naslovnu stranicu »tradicionalnih obiteljskih novina«.
Pod naslovom »Državni milijuni i ‘Vodiču kroz sise i guzice’« Slobodna Dalmacija je vrisnula na veselu družinu iz Runjaninove koja »naš novac dijeli svojim portalima«, među kojima su korporacijske ćudorednike ponajviše zasvrbjeli Muf i CroL. Muf pritom nije samo ono što već samim svojim postojanjem i nadasve nazivom toliko sablažnjava »slobodne Dalmatince« da računaju kako nema čitatelja koji će iz prve povjerovati u ono što su njegove oči ugledale na novinskom papiru (»Da, dobro ste pročitali. Muf. U žargonu ženski spolni organ.«), nego i portal za feminističku kritiku popularne kulture kojemu je »država darovala 70 tisuća kuna«. A CroL – koji je na natječaju osvojio isti iznos – sebe definira kao »hrvatski portal za lezbijke, biseksualke, neodlučne i žene u potrazi za kvalitetnim informacijama o zdravlju, seksu, ženskim pravima i općenito ženskim temama«.
Ćudorednu razornost tih vražjih ženskih portala po društvo koje ih financira, Slobodna Dalmacija ilustrira nižući probrane naslove s njihovih stranica: »Vodič kroz sise i guzice«, »Drkati ili biti«, »Zbog čega lezbijke doživljavaju više orgazama nego heteroseksualne žene«, »Mmm da, ženski orgazam«, »Što sve treba znati o dildu«, »Upotpunite užitak seksualnim igračkama«, »Povijest vibratora«, »Zašto lezbijke vole gay pornografiju«…
Dodatno razočaranje slijedi ako porezni obveznik krene čitati obećani mu vodič kroz ono što je uzalud tražio na slikama. Umjesto očekivanog bedekera kroz sise i guzice svih mogućih oblika, boja i veličina – što bi ga iščitao od vrha do dna, ali naravno, samo zato da se ima nad čime moralistički zgranuti – nesretnik nailazi na kolumnu u kojoj mu Asja Bakić drži slovo o muškom voajerizmu i seksističkim komentarima ženskih guzica i sisa, pri čemu se glasnošću i glupošću ističu frajeri koji, kad je već riječ o izgledu, sami nemaju bogznašto za ponuditi. I na čijemu ga završetku vražja Asja, ne propuštajući primijetiti kako „muškarci ne strahuju od ženskog voajerskog pogleda jer misle da on ne postoji“, natjera da se pokrije ušima. I da se – nezadovoljen sisama i guzicama, koje Ministarstvo kulture plaća njegovim novcem, a od njih nema ni slike ni teksta, ni pisma ni razglednice – povuče na pričuvni položaj, nešto bliže samome sebi.
No, teško da će narajcani porezni obveznik i klikom na tekst »Drkati ili biti« dobiti ono za čim je tragao. Umjesto eksplicitnih slika ili rječitih opisa masturbacije – što bi ih objeočke konzumirao, ali naravno, samo zato da se ima nad čime moralistički zgranuti – nesretnik pod tim naslovom opet natrčava na kolumnu Asje Bakić. U kojoj autorica koristi prigodu da ruglu izvrgne antimasturbacijsku inicijativu NoFap, čiji pokretač »savjetuje dečkima da se porivu za drkanjem odupru pravljenjem sklekova, ili – još bolje, tako što će svaki put kad taj poriv osjete – nazvati svoju mamu«. A zbunjeni porezni obveznik, umjesto voajerskog uvida u živu praksu ručnoga rada, dobiva još jedan ubojit i duhovit ogled o seksofobnom licemjerju patrijarhalnog društva.
