Na kraju kada se sve zbroji i oduzme onda ispada da zapravo i nije toliko loše da praktički nemamo oružane snage pa onda nemamo ni čime sudjelovati u akciji takozvane globalne međunarodne koalicije koju su Sjedinjene države nedavno okupile kako bi se borile protiv najnovije ugroze – nečega što se zove Islamska država u Iraku i Siriji.

Naime, baš je naša novina ovih dana donijela vijest da se Hrvatska pridružila koaliciji voljnih koju zadnjih tjedana okuplja Washington.

   Sve to gledajući čovjek se pita kamo to ide ovaj svijet i nije li Barak Obama najgori američki predsjednik kojeg se možemo sjetiti. Nakon što izađe iz Bijele kuće za sobom će ostaviti Sjevernu Afriku u plamenu i blago rečeno velikoj nestabilnosti, Irak i Siriju usred rata kojim dominira ekipa koja je radikalna čak i za Al’Quaidu, a Ukrajina i Rusija su praktički u ratu koji bi uzrokovati, što u velikoj mjeri već i radi, velike gospodarske štete Europskoj uniji, znači i Hrvatskoj.

   I sada Hrvatska stupa u koaliciju koja bi trebala srediti ISIL, a kroz članstvo u EU uvodi sankcije Rusiji. Naravno da bi bilo glupo tvrditi da bi službena Hrvatska trebala raditi nešto drugo. Manevarski prostor vrlo je tu sužen budući da smo članica NATO pakta i Europske unije. I svatko s krajnje ljevice i desnice tko tvrdi suprotno zapravo ne priznaje i ne želi realitete koji postoje.

   Međutim, s druge strane postavlja se pitanje koliko Hrvatska koristi činjenicu da je na području bivše Jugoslavije, ako izuzmemo Sloveniju, najpouzdaniji američki saveznik.

Na primjer bošnjaci muslimani, posebno vodeća bošnjačka stranka SDA, sve se više vežu uz Tursku Regipa Erdogana koja, iako članica NATO pakta, svojim unutarnjim promjenama sve manje sliči na klasičnu parlamentarnu demokraciju.

Nije ni potrebno govoriti o višestoljetnoj podijeljenosti Srbije između Moskve i zapada. Zbog svega toga Hrvatska je za Sjedinjene države važan čimbenik stabilnosti u dijelu svijeta koji možda više nije toliko bitan kao prije dvadesetak godina, ali opet nije ni sasvim nebitan, posebice kada su u pitanju energetski pravci koji prolaze ovim područjem. Može li iz svega Hrvatska izvući neke koristi, primjerice za Hrvate u BiH, ostaje da se vidi.

   S druge pak strane domaći medijski i društveni mainstream ipak ima veće mogućnosti od Vlade odrediti se prema onome što se događa u svijetu, a posebno prema onome u čemu bi Hrvatska bilo vojno bilo gospodarski mogla sudjelovati ili već sudjeluje.

Naravno da će svatko razuman podržati svijet kojim dominira Amerika nego onaj u kojem bi glavnu riječ vodila Rusija, Kina ili islamski kalifat. Ali opet kada se recimo govori o Ukrajini ili Siriji trebala bi se ipak postavljati neka pitanja.

Na primjer, kako to da se narodnim ustankom proglašava nasilno svrgavanje legitimno izabranog predsjednika zbog toga jer nije želio potpisati sporazum s EU? Ili nije li način na koji je srušen Janukovič jako sličan onome na koji su srušeni Milošević, Ševarnadze i na koji je prije desetak godina postavljen Juščenko.

Ili kako je moguće da se taj nesretni ISIL uza sve CIA-e, bespilotne letjelice i obavještajne podatke s terene pojavio gotovo odnikud i onda osvojio pola Iraka i Sirije? Ako su politici u realnom svijetu u kojem živimo ruke vezane, mediji i javnost bi trebali postavljati ova pitanja.

Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog naših vojnika koji se nalaze u Afganistanu, a nije isključeno, bez obzira na sve današnje demantije, da se za za koju godinu pojave u Iraku ili ne daj Bože istočnoj Ukrajini.