Iako se David Cameron jučer trudio ostaviti dojam silnog zadovoljstva nakon što su škotski birači odbacili povijesnu priliku da napuste britansku uniju, cmizdreći kako bi mu se »srce slomilo« da su odlučili drukčije, britanski premijer iz ovog neugodnog slučaja, koji se zamalo pretvorio u britansku katastrofu povijesnih razmjera, sigurno nije izašao kao pobjednik. Zapravo, moglo bi se reći da pravi problemi za Camerona i britanske konzervativce ovdje tek počinju. 

Cameron i njegova koalicija sada će morati ispuniti svoje obećanje i dodijeliti Škotskoj veće ovlasti, iako je upravo to scenarij kojeg je Cameron po svaku cijenu želio izbjeći. Još 2012. godine, kad je s vođom škotskih nacionalista Alexom Salmondom dogovarao ovaj referendum, britanski je premijer rezolutno odbio ponudu da se na referendumskom glasačkom listiću Škote upita žele li da Škotska dobije veća prava, ali u okviru Ujedinjenog Kraljevstva. To pak znači da su upravo zahvaljujući Cameronovoj neobjašnjivoj aroganciji Škoti ovaj put bili prisiljeni odgovarati samo na jedno pitanje – treba li Škotska postati neovisna država? – jer je britanska vlada odbila prijedlog da se 4,2 milijuna Škota starijih od 16 godina upita zauzimaju li se za veću autonomiju unutar Ujedinjenog Kraljevstva. 

Dakle, na legitimne zahtjeve Edinburgha London je odgovorio dolijevanjem ulja na vatru. Umjesto da je pristupio rješavanju škotskog problema, imajući na umu interese i korist obiju strana, Cameron je odlučio igrati na sve ili ništa, vjerujući u vlastitu pobjedu, koja onda može značiti samo poraz druge strane. 

Bila je to, naravno, voda na Salmondov mlin. Konzervativci su na škotske planove o samostalnoj državi odgovorili prijetnjama i zastrašivanjem, sijući strah zbog gubitka funte i najavljujući seljenje velikih banaka i kompanija iz Škotske, ne shvaćajući da se težnje o osamostaljenju nikad ne mogu svesti na racionalnu ekonomsku kalkulaciju dobitaka i gubitaka. Nacionaliste se nikad nije dalo uvjeriti i razoružati ekonomskim pokazateljima. Snovi o vlastitoj državi uvijek sadržavaju iracionalnu komponentu, koja nema puno veze s golom ekonomijom, što Hrvati jako dobro znaju. 

I sada će, dakle, upravo Cameronova vlada morati Edinburghu poslati velikodušnu ponudu koja će, na Cameronov užas, morati sadržavati korak od ujedinjenog prema prema federalnom kraljevstvu, na što su torijevci svom premijeru već poručili da će se »do zadnje kapi krvi« boriti protiv realizacije takvog plana. I treba im vjerovati. 

Slično se već dogodilo 1992. godine, kad je neočekivana pobjeda konzervativca Johna Majora blokirala već spremne planove Škota da formiraju vlastiti škotski parlament, Holyrood. Škoti su onda nekoliko godina čekali dolazak laburista Tonyja Blaira, s kojim su 1997. godine postigli dogovor o osnivanju svog nacionalnog parlamenta, koji je dvije godine kasnije postao stvarnost. Nacionalisti – i to nas je povijest podučila – rijetko odustaju. Tako će, dakako, biti i u škotskom slučaju.