Potcjenjivački opis pretkampanje za pretkampanju Kolinde Grabar Kitarović, “slika bez tona”, danas više uopće ne zvuči kao loša ideja. Nakon prvih opširnijih javnih istupa kandidatkinje desnog centra za predsjednicu države, ni teleportacija u 2005. godinu, kad je još jedna HDZ-ova kandidatkinja za Pantovčak, Jadranka Kosor, odrađivala uzaludnu bitku protiv aktualnog predsjednika Republika, ne izgleda toliko loša.

Bez obzira na kasnije povremeno otklizavanje u politički trash, za vrijeme dok je vodila Vladu usred najveće krize u povijesti (što je, ipak, vrlo čvrsta olakšavajuća okolnost), Kosor je predestinirano gubitničku predsjedničku kampanju protiv Stipe Mesića ipak odradila solidno.

Za Kolindin i HDZ-ov ovogodišnji početak, međutim, teško je dati tako povoljnu ocjenu. Dapače, stvar se razvija u tako bizarnom smjeru da je, zapravo, prva emocija koja se javlja kod primatelja svih tih poruka o vrećicama i ponoćnim himnama – čuđenje.

I dok se ljetnja priča o ostavljanju hrane u vrećicama kod kontejnera gladnim Hrvatima nekako i slegla, prošlotjedno gostovanje na jednoj lokalnoj televiziji, ponosno podijeljeno dan poslije s HDZ-ove službene stranice na društvenim mrežama, povremeno je u sjećanja pozivalo urnebesnije trenutke iz kultnog “Nightmare stagea”.

“Televizija Zagreb tada je svoj program završavala ‘Lijepom našom’. Često bih zato do ponoći čekala kraj programa i onda bih u tišini svojeg doma ustajala i slušala našu himnu. A kad su se začuli stihovi ‘dok mu živo srce bije’, ja bih ruku stavila na srce”, već je kultna izjava HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje kojom je vjerojatno htjela ojačati svoj državotvorni legitimitet u očima romantične desnice.

Ali, avaj, za takvu izjavu vrijednu kampanje za guvernerku Aljaske, čuli su i svi ostali…

Ovdje nije namjera dubinski analizirati zbog čega je HDZ-ov stožer odabrao taktiku kojom Grabar Kitarović želi pokazati pravim izborom za krajnju desnicu. Ali, teško je ipak shvatiti zbog čega je nepovratno odmiču od centra – i birača koji se tamo nalaze – kad joj drugi krug aposlutno nitko ozbiljno ne ugrožava, a za bitku u tom, drugom krugu, dovoljno je tući po Ivi Josipoviću.

I bez ponoćne ruke na srcu desnica će izići na birališta ako joj se dovoljno živo objasni kako je aktualni predsjednik “Milanovićev”, “regionalni”, “nesposoban” i tome slično. Ostali će se, međutim, kad vide ovakve izjave, čak i ako ne vole Josipovića, prekrižiti i u najmanju ruku – ostati doma.

Potpuno je nejasno, nadalje, na čemu su bili kreatori kampanje kad su za prvi širi javni televizijski istup kandidatkinje konzervativnijeg dijela zemlje odabrali gostovanje kod voditelja nedavno uvjetno osuđenog zbog kokaina kojim je plaćao seksualne usluge.

I na čemu su i dalje, kad na pitanje zašto su odabrali baš takav prvi interview, šef izbornog stožera Miro Kovač odgovara kako je rejting njihove kandidatkinje super i kako su, evo, bili u Međugorju, a u Krapini su im jako pljeskali…

Okej, Josipović ima golemu prednost i nije lako. U takvoj situaciji ima milijun potencijalnih pogrešnih koraka, a pitanje je ima li ikoji ispravan (besplatni savjet: to nije onaj kojim se Josipovića proziva jer nije sazvao sjednicu Vlade o gospodarstvu; predsjednik države to ne može napraviti, može je samo – predložiti).

Ali, s ovoliko bizarnim uvodom u kampanju, nije uopće nemoguće da HDZ u očajničkoj utrci da osvoji Pantovčak, izgubi mnogo, mnogo više.

Odnosno, da one kojima se vrti u glavi zbog upornog propadanja gospodarstva, kišobrana koji nad ministrom poljoprivrede za obilaska poplavljenih područja drži njegova pomoćnica, ili stranačke pornografije u javnim poduzećima, motiviraju na kupnju plinskih maski. S kojima će izići na parlamentarne izbore.