HSLS, stranka koja je u prvoj polovici devedesetih bila barjaktar kakve-takve opozicije HDZ-u, završila je, ne prvi put u zagrljaju s tom istom strankom. Dvije su stranke sklopile predizborni koalicijski sporazum, HSLS je postao šesta stranka koju na reveru nosi HDZ, svakako ne najvažnija. HSLS Darinka Kosora svoj politički spas pokušava tražiti u koaliciji s HDZ-om. Nekako će čak i preživjeti, zahvaljujući političkom umjetnom disanju koje će mu dati HDZ, mogli bi ponovno postati parlamentarna stranka, a onda će valjda uslijediti kraj stranke koja je imala važnu ulogu u mladim danima hrvatske demokracije, a po svemu sudeći sada joj je mjesto u muzeju.

   Darinko Kosor, višestruko dokazan nesposoban političar, sklopio je koaliciju sa strankom koja je svojedobno, u vrijeme kada su u toj stranci ipak bili kičmeni ljudi poput Dražena Budiše, Gorana Granića i drugih, organizirala obavještajnu hajku upravo na HSLS i optužila stranku da priprema tajni plan kojim namjerava zbaciti vladu, HDZ-ovu naravno.

   Karamarku koalicija s nekadašnjim socijalnim liberalima možda i čini dobro. On time, navodno, percepcijski u javnosti kupuje neku vrstu građanske pristojnosti koja nedostaje njegovu HDZ-u koji je često itekako opasno koketirao sa šovinizmom, a ne treba zaboraviti niti da mu je koalicijski partner HSP Ante Starčević i Ruža Tomašić koji sigurno ne daju doprinos građanskoj pristojnosti. No, ta bi koalicija, ako je točno ono što se već danima spominje – da je Kosor sklapanje sporazuma uvjetovao s tri saborska zastupnika, odnosno tri mjesta na listama koja će jamčiti ulazak u Sabor, i jednim ministarskim mjestom – za Karamarka i HDZ mogla biti jako skupa. Ako je navedena cijena točna, onda je ona previsoka. Dati toliko mnogo beznačajnoj i kadrovski ispražnjenoj stranci (još jedna bitna razlika u odnosu na devedesete) znači oduzeti mnogo vlastitoj stranci: to su tri člana HDZ-a manje u Saboru, to je jedan ministar iz HDZ-a (ili njegove kvote) manje u vladi. Karamarko će morati biti oprezan s Kosorom kao političkim saveznikom jer predsjednik HSLS-a dokazano brzo presvlači kapute. Samo tri dana nakon prvog kruga prošlogodišnjih lokalnih izbora izjavio je da će HSLS, posebno u slučaju da duboka kriza zahvati zagrebačku organizaciju SDP-a, biti »najjača, ako ne i jedina oporba u Zagrebu«, dakle oporba Milanu Bandiću i njegovoj listi. Tko ne zna, koji tjedan nakon toga Darinko Kosor postao je predsjednik Skupštine Grada Zagreba.

   Karamarko je u svoj koalicijski tabor doveo političkog beznačajnika koji je vlastitu stranku takorekuć uništio u Zagrebu 2001. godine. Tada je on nosio listu HSLS, završio je kao šesti, dobivši mizernih 8.820 glasova, odnosno nešto više od tri posto. Kosorovi glavni politički dosezi svode se na to da njegova stranka gubi zastupnički status kada ju on vodi. Učinio je to na lokalnim izborima u Zagrebu 2001. godine kao nositelj liste, učinio je to na parlamentarnim izborima 2011. godine kao predsjednik stranke. Kosor je stranku čija se rana povijest danas i pomalo romantičarski shvaća odvukao do blata. No, ni to nije najgore za stranku.

Neuspješnost nije najgore što se može dogoditi svojedobrno važnoj stranci, najgore što se može dogoditi bilo kojoj stranci jest to da postane neprepoznatljiva do te mjere da je jedino po čemu ju se može razaznati sklapanje političkih brakova iz interesa pri čemu potencijalni ženik može biti bilo tko, samo je cijena u pitanju, ukratko stranka bez prepoznatljivih vrijednosti.