Posljednji izborni debakl za njih je očito bio previše. Koalicija s Nikicom Gabrićem i dvije riječke stranke, koja im je donijela minornih 2,4 posto glasova na europskim izborima, uvjerila je HSLS da sami nemaju nikakve budućnosti na narednim parlamentarnim izborima.

Ako je za takvu opciju bilo nekakvih izgleda nakon vrlo solidnog rezultata na posljednjim parlamentarnim izborima, gdje su, uz samo mrvicu više glasova mogli imati nekoliko zastupnika, ona je nestala svibanjskim debaklom. Kombinacija s HSS-om, koja je na euroizborima godinu prije također ostala ispod praga, ali s ipak mnogo “debljih” 3,86 posto glasova i koja je davala neke znakove rada na ozbiljnijem “zidanju centra”, vrlo brzo je pala u vodu jer se HSS hitro ukrcao u vlak Tomislava Karamarka.

Sad je tamo i HSLS. U izboru između “sigurne smrti” sa samostalnim nastupom na izborima, nesigurnog novog pokušaja okupljanja centra s nekim drugim strankama (prvenstveno Čačićevim reformistima), te koaliranja s ekipom koju brutalno kritizira na gospodarskom i onom s kojom je potpuno nekompatibilan na svjetonazorskom planu, Kosor je odabrao potonje.

Tako će novu Hrvatsku stranka koja se nekad dičila svojim slobodarstvom, graditi s onima kojima je dosjetka o Hrvatima i gostima centralna ideološka mantra, a poticanje “čekić-revolucije” doseg borbe za prava nacionalnih manjina.

Potpisivanje za Ružin i Karamarkov tim ovima je, jasno, odličan posao – ne zbog jedan posto anketnih glasova koliko im je Darinko Kosor donio u dotu, nego zbog liberalne šminke koju će, poput Kolinde Grabar Kitarović, navući na lice jedne duboko konzervativne koalicije. Da bi moglo upaliti – vidi se i po komentarima o “Karamarkovom skretanju prema centru” koji su se solidno razmnožili u javnosti.

S druge strane, ima i onih koji Kosora osuđuju zbog toga što je time svojima osigurao nekoliko saborskih klupa i moguće koju ministarsku, no najbolje da je u koaliciju ušao bez ikakvih obećanja svojoj stranci. Toliko blesav nije ni on, niti ijedan političar na svijetu.

Prodaja svjetonazora za par mandata, dakle, nije smrtni grijeh Darinka Kosora, jer je HSLS ionako bio u nemogućoj situaciji i nije teško naći “olakšavajuće okolnosti” za takav potez. Uostalom, participacijom u moguće vladajućoj većini, sigurno će moći više napraviti za (slobodarske) ideale HSLS-a nego izvanparlamentarnim slanjem priopćenja. Koliko je, međutim, koalicija sa desnicom sumnjivih namjera dobra za tu stranku u periodu dužem od četiri godine, drugo je pitanje. Ovo nije HDZ desnog centra Ive Sanadera ili Jadranke Kosor. A koaliranje i s takvim, civilnijim HDZ-om, je dovelo HSLS na jedan-dva posto glasova.

No, sudbina HSLS je, zapravo u cijeloj priči malo bitna. Gotovo kao tih jedan posto koliko su donijeli svojim brakom s HDZ-om u mega-koaliciju od sad već sedam stranaka (a pregovori se vode i s osmom, Hrastom).

Ulazak HSLS-a u potencijalnu vladajuću koaliciju, te inzistiranje na tome da će njihov gospodarski program biti osnovica za pregovore o koalicijskom, najopasnija je stvar koja se Hrvatskoj dogodila u zadnjih nekoliko godina.

Naime, program socijal-liberala je baš ono što bi čovjek i očekivao – ultraliberalni dokument u kojem su sve društvene silnice podređene njegovom veličanstvu – slobodnom tržištu. Zdravorazumski, stvari bi sjajno “klapale” da se on provede u djelo: iz državne uprave bi letjeli deseci tisuća ljudi, smanjile bi se mirovine, socijalna davanja, izdvajanja za zdravstvo… Tako bi se smanjio proračunski manjak, “pokrili bi se s onim što imamo” i hrvatsko gospodarstvo bi sretnu pjesmicu prodisalo punim plućima. I da, naravno, uveo bi se “flat tax”, jedinstvena stopa poreza, jer doista nema smisla da siromašnijima dajemo manje stope poreza na dohodak, a bogatije saplićemo visokima.

Samo što je “zdrav razum” u ovakvoj gospodarskoj krizi najgori saveznik. Rečenica iz HSLS-ovog gospodarskog programa za posljednje izbore tu doslovno ledi krv u žilama, oni su za “radikalno smanjenje javne potrošnje”. Brojkama, rezali bi deset miljardi, od toga bi, između ostalog, na otkazima uštedjeli dvije, na smanjenju mirovina isto toliko, a na smanjenju troškova zdravstva tri. Kako nije nemoguće zamisliti da bi ove “popularne mjere” vrlo brzo bile suočene s revolucionarnim gibanjima na domaćim ulicama, imaju i plan B – plivajući tečaj kune. Ali, uz jedan dodatak: zamrzavanje plaća i mirovina. Pa bi cijene letjele u nebo, rate za kredit također (sreća što nitko u Hrvatskoj nije “u kreditima”), a plaće ostale na istom.

Radi se o najstrožoj varijanti proračunske štednje, čijim nametanjem je Njemačka izmrcvarila cijelu Europu. SAD je krenuo drugim putem (nedovoljno odlučno, ali to je sad druga priča), pa je POVEĆANJEM državne potrošnje (tzv. Obamin “stimulus”) relativno brzo izvukao državu iz krize. EU, pak, pod željeznom paskom Angele Merkel, već šestu godinu puže u minusu ili oko nule, sa solidnim izgledima da bi uskoro mogli govoriti o cijelom izgubljenom desetljeću.

Jer, problem s izlaskom iz ovakve krize je teoretski (Keynes) i praktično (“new deal”) odavno riješen – spas se nalazi u povećanju potražnje, tzv. “bacanju novca iz helikoptera”, kako bi se pokrenulo gospodarstvo. “Bolni rezovi” dolaze u boljim vremenima. Otkazi i smanjenja plaća i mirovina danas bi samo dodatno smanjili osobnu potrošnju, brutalno srušili BDP, zakočili poslovanje onih koji se još nekako drže iznad vode i cijelu zemlju brutalno pogurali u novu spiralu svekolikog kaosa. Za koju bi, vjerojatno, majstori ultraliberalizma ekspresno ponudili još malo germanskog lijeka: dodatnu štednju, još otkaza, još smanjenja plaća, još manje poreze bogatijima…

Dakle, ulaskom HSLS-a i njegovih gospodarskih recepata u veliku Karamarkovu koaliciju, te njihovim anketnim rastom, Hrvatska ulazi u period ultimativne neizvjesnosti, pred godine u kojima bi ovo produženo gospodarsko zaostajanje iz vremena Kukuriku koalicije moglo izgledati kao uspomena na skoro pa zlatne godine.

U isto vrijeme, dakle, dok HDZ ima sumnjive namjere oko pretvaranja države u lustriranu demokraturu s ograničenom slobodom medija i prava manjina, HSLS-ovi gospodarski magovi mogli bi je ekspresno dodatno osiromašiti i produbiti nejednakosti u društvu do predrevolucionarnih razina.

Ukratko, pred vratima nam je nacional-liberalizam.

Strepite.