Čovjeka kojeg je policija golog prošetala po Puli, psihijatrica je podvrgla rutinskom ali vrlo pronicljivom ispitivanju koje ne ostavlja dilemu: »Želite li se možda ubiti? Ne? Zanimljivo. A želite li možda nekoga drugoga skratiti za glavu?« Goli čovjek gledao ju je u čudu
Da je Istra naša najnaprednija pokrajina, znaju valjda već i vrapci na grani. Što ekonomski, što duhovno, što kvalitetom života, što multietnički; Istra je pravi primjer. No kad se i istarska, točnije pulska policija uključila u taj hvale vrijedni trend promicanja napretka i svekolikog moralnog procvata poluotoka, malo je tko mogao ostati ravnodušan. Dogodilo se to ovako; čovjeka koji je živio od sitnih prijevozničkih usluga »na crno«, raskrinkala je porezna inspekcija, a sud kaznio globom od dvije tisuće kuna. Kako on novca nije imao, zahvalio se časnom sudu i ostavio im odjeću u nadi da će barem djelomično pokriti novonastali dug prema državi. Tako golog sapleli su ga pulski policajci.
Dosad su mnogi policajci po bijelom svijetu pogrešno smatrali da ako netko napravi prekršaj ili kakvu drugu nepodoštinu, treba ga se u tome spriječiti, a nakon toga po potrebi i kazniti. Golog čovjeka primjerice ogrnuti. Ili ako parkiraš gdje ne bi smio, dođe momak ili djevojka u plavoj odori i samo ti rukom pokaže; šetaj. A ako nije dobre volje, naplati i kaznu. Puljani su bili iznad situacije. Samo uhićenje bilo je na visini, u rukavicama, što se vidi i na fotografiji. To što je čovjek bio gol nije okrznulo njihovo profesionalno srce. Ruku pod ruku, pa tako s noge na nogu u pol bijela dana, do »marice«, parkirane tako da ne ometa promet, što su sami istaknuli; ovdje smo u kutiću, nikome na putiću. Oni zakopčani do grla, on gol kao od majke rođen. Neupućeni turisti mislili su da je u tijeku umjetnički performans. Japanci su pljeskali, i veselo mahali ručicama govoreći jedni drugima; evo vidi se da smo došli u Europu, toga kod nas nema. Tako su na neki svoj osebujan policijski način i pulski »plavci« dali obol prosvjedu, omogučivši čovjeku da golotinju raširi po gradskim ulicama, da njegov prosvjedni glas stigne do širokog broja ljudi, da ga sugrađani dobro promotre i razmisle o svrsi života.
Nije prošlo puno, kad eto ti slikovitog trojca do psihijatrice. Policajci ispeglani i dotjerani, a ni za uhićenika se ne može reći da je neuredan, jer na sebi nema ništa. »Dobar dan. Dobar dan.« Doktorici nije nimalo čudno što joj policija usred dana dovodi golog čovjeka. A i što bi. Psihijatri su na takve stvari navikli. Dogodi se tako te u ordinaciju bane neki svat. Ima propeler zavezan na glavi i žali se da troši previše kerozina. Psihijatrica ga savjetuje da proba s nižim brojem okretaja. Dolazi drugi koji tvrdi da mu se posinak Brut počeo družiti sa sumnjivim tipovima i da ga čudno gleda. Psihijatrica mu prepiše da u martu uzme bolovanje i ode na duži odmor u toplice, te da izbjegava sastanke.
Našega golaća liječnica je lijepo primila. Stoji on tako pred doktoricom poput daždevnjaka u proljeće, a ona će; želite li se ubiti? Čovjek niječno odmahnu glavom pomalo začuđen pitanjem, a za njim se po inerciji zanjiše i ona donja glavica, potvrđujući doktorici da i on jadničak želi živjeti. Da je mogao, viknuo bi: »Želim živjeti, živjeti je lijepo i zabavno, pogotovo navečer u toplini doma.« »A biste li možda koga drugoga željeli lišiti života?«, nastavi psihijatrica pronicljivo ispitivanje čovjeka koji sve i dalje stoji pred njom gol-golcat. »Ni govora«, odgovara čovjek, a visuljak se opet zaklatari pred nosom doktorice, želeći prisnažiti gazdin odgovor, sav jadan stisnut od hladnoće i neugode, te s čeznutljivim mislima na toplo krilo i nježni zagrljaj zakonite gospođe. »Što li mu je ovo trebalo«, pomislio je mali obješenjak, kudeći u mislima nepromišljenog vlasnika.
I kada je sve posloženo u svoje ladice, te unakrsnim pitanjima stručnjaka sa sigurnošću utvrđeno da se njih dvojica niti ubijaju, niti koga misle skratiti za glavu, vraćeni su im svi oni opasni predmeti poput gaća, košulje i sandala. Čitatelj koji očekuje moralnu poruku na kraju teksta, s pravom će se upitati tko je u ovoj priči lud a tko normalan. Ne znam, ne pišem ovo da bih odgovarao ne čitateljske dileme. A poruku ipak imam, ali ne za čitatelje već za porezne inspektore. Trebali bi malo češće kontrolirati modne agencije. Čuo sam iz pouzdanih izvora da dugonoge manekenke mlate grdnu lovu. Novac curi sa svih strana i samo futraju džepove, ništa ugovor ni faktura, porez nula. Pa da onda gledamo prosvjedne akcije.
