Kamera ide. Ton ide. Vidi se prvo komadić šarenog perzijanera na podu, pa masivni radni stol, a onda i crna kožna fotelja iza koje uspravno i ponosno stoji hrvatska zastava. Onda kamera polako prelazi prema unutrašnjosti ureda. Otkriva se začuđeno lice predsjednika hrvatske Vlade i nad njim razjareni novinar, inače poznato lice s televizije, uvijek odmjeren i ledeno koncentriran. Sad se unio premijeru u facu i urla iz sveg glasa: »Šuti glupane! Začepi više tu gubicu! Idemo uživo. Jesam ti već sto puta lijepo rekao da ne spominješ Bandića. Kamerman, kameeeerman, daj donesi tu ljepljivu traku da zalijepimo usta ovom ludom premijeru. Vidiš da ne sluša. Tužit će nas opet Bandić, a onda smo najebali.« I učas, skače kamerman, spretno hvata ruku Zorana Milanovića, savija je ispod njegovih leđa tako da se ovaj uzaludno vrpolji u fotelji dok mu novinar pedantno obljepljuje usta trakom. Učas su gotovi. Premijer sjedi vezan, nemoćan, nalikuje prizor na otmicu iz kakvog filma. Novinar se umorno vraća u svoju fotelju, sjeda nasuprot premijera i govori: »Vidiš šta si napravio. Ajde sad lijepo priznaj da si opet htio pričati kako je Bandić korumpiran, ispričaj nam se što smo te morali vezati, pa ćemo te pustiti da još nešto kažeš dok nam termin nije istekao.« Milanović se malo vrpolji, uzaludno nešto namiguje tjelohranitelju, koji zna da mu ne smije pomagati, pa onda kima glavom i očima moli da ga odvežu. Čim se oslobodio i došao do zraka intervju ide dalje. Premijer poslušno priča o monetizaciji autocesta, porezu na nekretnine i rebalansu proračuna i razgovor je učas završen. Slijedi odjava uz ispriku zbog eksplicitnih prizora nasilja, kojima je javnost nažalost morala biti izložena.

  Nisu mediji bezgrešni. Daleko od toga. Ali, presudu sutkinje zagrebačkog Općinskog suda Vesne Brizić Bahun nemoguće je primijeniti u novinarskoj praksi osim ukoliko netko ne misli da bi apsolutno svaka javno izgovorena riječ trebala biti podložna cenzuri. Stvar je jasna. RTL nije zvao bilo koga u studio. I postoji argument zbog kojeg je dobro i potrebno da razgovori, pogotovo s najvišim predstavnicima državne vlasti, idu uživo. Da im se suzi manevarski prostor. Onemogući naknadna intervencija ili eliminacija neugodnih pitanja i neuvjerljivih odgovora. Da se znoje u studiju i doista moraju truditi kako bi objasnili razloge najgorih afera, loše rezultate i vlastitu nesposobnost. To je javni interes. Izabrani su povjerenjem građana, pa trebaju barem malo odgovarati pred javnosti kad to povjerenje izigraju. Neovisno o tome tko je na vlasti. Umjesto toga, sud uopće ne razumije kako mediji funkcioniraju. Ta kazna od 50.000 kuna RTL televiziji za javno izgovorenu riječ Zorana Milanovića pokušava u medije uvesti još veću sterilnost, sluganstvo i neprofesionalnost. Nakon presude Slavici Lukić zbog dokazanog iznošenja istine ovo je još jedno nakaradno tumačenje zakona.

    No, slučaj Milanović-Bandić još je kompleksniji, možda i gori. Jer, dva političara najvišeg ranga pokazuju izuzetnu sebičnost i neodgovornost. Ako Milanović zna da je Bandić korumpiran neka podnese dokaze i svjedoči umjesto praznih priča. Mogli su ga i predstavnici DORH-a i USKOK-a ponešto priupitati. Umjesto toga, Milanović se jučer po drugi put nije pojavio na sudskom ročištu sazvanom zbog Bandićeve tužbe protiv njega i HTV-a. Zbog istog krimena kao i u slučaju RTL-a. Sutkinja prijeti smiješnom globom od 2.000 kuna ako idući put ne dođe, a premijer pokazuje da za njega ne vrijede pravila kao za ostale smrtnike. On se naprosto ne odaziva. I time s najviše razine građanima poručuje da se mogu praviti blesavi i ne trebaju poštovati sudbenu vlast. Kukavički ne želi braniti vlastite teze. Milanović valjda misli kako nije on kriv, već RTL. 

  Milan Bandić se također ponaša destruktivno spram medija. Sudskim tužbama poručuje svima da dobro razmisle prije negoli netko u njihovim emisijama i člancima, zucne ijednu jedinu riječ protiv Milana Bandića. Ne može to. Ali zato taj isti Milan Bandić može javno nazivati djelatnike gradske uprave idiotima i nesposobnjakovićima. Uvjeren je da ga se nitko od njih neće usuditi tužiti.

  Na kraju balade o umišljenim veličinama, Milanu i Zoranu, valja zamisliti kako bi izgledalo njihovo javno sučeljavanje prije izbora. Koji bi medij bio toliko lud da ih uopće pozove i riskira sudske kazne zbog onoga što bi ovi mogli reći. Nije ni čudo da u Hrvatskoj takvih sučeljavanja nema. Naši hrabri stranački lideri već desetak godina uredno izbjegavaju debatirati javno sa svojim političkim suparnicima, iako je to u uređenim zapadnim demokracijama, sasvim normalna stvar. Ako je pitati hrvatski sud, najbolje je da dođu, stanu pred kamere i sat vremena šute kao zaliveni. U podlozi može ići zvučna kulisa. Za početak »Hoćemo cenzuru« od KUD Idijota. Ironija pankera iz Pule je i danas aktualna, iako Idijoti nisu mogli znati u što će se 30 godina kasnije pretvoriti pjesma o cenzuri u socijalizmu. Baladu o Milanu i Zoranu u navodnoj demokraciji i slobodi medija. Dok se po sudovima bore jedan protiv drugoga u jednome se ipak slažu. Što više cenzure, to više slobode. Jer, neprijatelj nikad ne spava. Pogotovo ne u medijima.