To crpilište nafte nedaleko jugoistočne obale SAD-a eksplodiralo je 20. travnja 2010, izazvavši najveću takvu nesreću u povijesti. Jedanaest je radnika poginulo. Nafta je istjecala tri mjeseca, trujući Meksički zaljev s oko 780 tisuća kubnih metara. Morski je život upropašten na području možda većem od cijeloga Jadrana. Prema Wikipediji, zagađeno je »od 6.500 do 176.000 četvornih kilometara« mora. Čak ako je i najmanja brojka, to je površina dvije Istre, gotovo cijeli sjeverni Jadran. Ako je, pak, zagađena najveća površina koju spominje Wikipedija, tada je to mnogo veće područje od cijeloga Jadrana, koji se prostire na 140 tisuća četvornih kilometara. Katastrofa Deepwater horizona i danas opterećuje Ameriku; odgovorni su dosad isplatili milijarde dolara odštete; događaj je proglašen »najvećim kemijskim trovanjem u povijesti SAD-a«. Jednom riječju – mala kataklizma.

  A u Hrvatskoj, o opasnostima crpljenja nafte glasno se i gramzivo šuti, premda nemamo ni Atlantik ni Pacifik, nego malu jadransku kaplju. Ne progovara, vidimo, čak ni predsjednica zelenoga Oraha, ali ni predsjednik Republike koji je zelenu orijentaciju Oraha u Krku demonstrativno podržao. O nafti su oboje šutjeli, premda je krčki izlet bio idealna prilika da progovore: Krk je jadransko i hrvatsko rasadište ostvarivih ekoloških zamisli, čija je lokalna vlast bila dovoljno mudra da prihvati prijedloge tamošnjih ekologa o održivome razvoju i obnovljivim energijama. Josipović i Holy otišli su onamo pohvaliti upravo te vrijednosti, pa nije moglo biti bolje prilike da reknu koju o čeličnim čudovištima koja bi vrlo brzo mogla nagrditi horizont vidljiv valjda i s rive grada Krka.

  Velika je šteta što Josipović i Holy posjet Krku nisu iskoristili, ako ništa drugo, a ono da potaknu javnu raspravu treba li Hrvatskoj rovanje po najvrednijemu prirodnom biseru koji ova zemlja ima. Možda se može razumjeti zašto to nisu učinili: premda je gotovo sigurno da ni jedno ni drugo ne misle najbolje o ružnoj i opasnoj industriji crpljenja nafte iz jadranskoga podmorja, šutjeli su jer ne žele riskirati štetne polemike u predstojećim predizbornim sukobljavanjima.

  To otkriva dublji hrvatski problem: ne postoji dovoljno snažan nezavisni glas protiv bušenja u Jadranu. Ekološke su udruge ucijenjene državnim potporama, političari predizbornim kampanjama i krpljenjem proračuna, ministarstvo okoliša vladinom politikom. Čini se da su građani jedini koji mogu braniti čistoću jadranske pučine. Ali, iz nekog razloga, ne bune se ni oni. Pa zar su mutni Vrdoljakovi dogovori uistinu vredniji od blagoslovljenoga jadranskog plavetnila?