Iako je, recimo, moja politička orijentacija najbliža lijevom liberalizmu, nikad u ovih 24 godine nisam mogla glasati za HSLS jer ta stranka sa svojim imenom nikad nije imala skoro nikakve veze. Na sličan način razmišljali su sve ove godine i drugi liberalno orijentirani građani Hrvatske vjerujući da će HSLS, nakon određenih lutanja, ipak fokusirati i sazriti. Ali to se nikad nije dogodilo da bi na koncu postali toliko nevidljivi i beznačajni da više nitko i ne zna za što se zalažu i koji svjetonazor zastupaju. Zato je logika stvari što momentalno imaju nula zastupnika u državnom parlamentu.

  Pa zašto ih onda, takve kakve jesu, želi Karamarko? – pitanje je koje se logično postavlja u vezi s njegovom ponudom HSLS-u. Prvo, oni mu neće donijeti glasove jer glasova i nemaju. A drugo, što će, pobogu, jedna barem po imenu liberalna stranka u koaliciji u kojoj su se, uz Karamarkov ultraški HDZ, privili Ruža Tomašić, HSS Marijane Petir i onog predsjednika čije ime ne mogu zapamtiti da me ubiješ, te još tri desne stranke prišipetlje, poput Hrvatske demokršćanske stranke (?), čija imena također moraš zapisati da ih znaš negdje ponoviti.

  Ako se ove liberale snubi zato da bi se HDZ u percepciji odmaknuo prema centru i time zahvatio šire od čiste desnice, taj je trud posve besmislen. Građani skloni liberalnim idejama su mahom upućeni i dobro obrazovani, a takvi se neće dati prevariti. Tko god se uhvati u kolo s Karamarkom, taj naprosto prestaje biti opcija.