Hrvatska nema nikakvu politiku za oporavak gospodarstva i ekonomije. Postoji samo metoda slučajnih pokušaja i pogrešaka, redom promašenih, jer se ekonomija ipak ne može voditi po načelu »i ćorava koka zrno ubode«. Nažalost, Hrvatska nema izbora. Jer, u ovom trenutku ne postoji niti jedna relevantna politička opcija, koja ima bitno drugačiji program od onoga čemu svjedočimo već 20-tak godina.

  Jučerašnja objava Državnog zavoda za statistiku da je bruto domaći proizvod (BDP) u drugom kvartalu pao 0,8 posto, zamorna je i depresivna. Ovo je 11. tromjesečje zaredom kako gospodarstvo slabi i po tome Hrvatska nije samo neslavni rekorder u regiji i Europi, već obara rekorde iz povijesti svjetske ekonomije. »Ovo je najdulji pad gospodarstva u posljednjih 60 godina u Europi, ali i šire«, tvrdi ekonomist Željko Lovrinčević dodajući kako je poseban raritet i to što je Vlada unatoč svemu stabilna. Za razliku od drugih promjena njima se ništa ne može dogoditi, Milanović će trajati do kraja mandata taman da se BDP surva još dublje. Kraj provaliji se ionako ne vidi.

  Puno je dokaza njihova nevjerovatnog lutanja. Nemoguće je opravdati činjenicu da je hrvatska Vlada u manje od tri godine mandata uspjela, a to doista nije lako postići, mijenjati iz korijena vlastite odluke, pa tako i politiku. Bizarno je da su prvo odlučili smanjiti stopu doprinosa za zdravstvo, a onda je opet povećati, odnosno vratiti na staro, jer nije urodila plodom. Nevjerojatno je da su nekoliko godina isključivo štedjeli i kresali izdatke na plaćama, a onda iste odlučili porezno rasteretiti i to prikazati kao veliku reformu, iako će ogromna većina građana Hrvatske dobiti 30 do 50 kuna na plaći, a tek bolje stojeća manjina, nešto više. Nakon što su na početku mandata uveli porezno rasterećenje na reinvestiranu dobit sada ga namjeravaju ukinuti. Famozni »outsourcing« su najavili, pa od njega odustali. Državne investicije bile su najvažnija poluga za oporavak gospodarstva odavno bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. Ostale su i dalje samo što investicija nema. Pomogla je tome i Vlada uzimajući dobar dio dobiti državnim tvrtkama kako bi se pokrile rupe u proračunu. Poseban zakon za strateške investitore također se mijenja, jer se odjednom shvatilo kako investitora nema zato što je uvjet osiguranje financiranja. Povrh svega stižu i nove ideje, koje doista zvuče očajnički, jer se čak i hrvatska putovnica pokušava prodati i tretirati kao zalog za dolazak stranih investitora. Od inicijative Vesne Pusić za uvođenje novih poticajnih mjera za dovođenje investitora također nema ništa. Hvalila se ovog proljeća da svakodnevno ruča s investitorima, a sad je pitanje ruča li uopće. I s kim.

  Ekonomska politika Vlade opasno nalikuje na jučerašnje ždrijebanje nogometnih klubova u Europa ligi. Po uzoru na Rijeku, koja je bila u četvrtoj jakosnoj skupini, metodom slučajnog odabira, mogli smo iz prve jakosne skupine ekonomskih mjera izvući kresanje plaća i mirovina, ali su nam kuglice privremeno bile milostive. Izbjegli smo do daljnjega i tvrdog protivnika iz Bruxellesa, pa nema ništa od rezanja i reforme javne uprave. Sad već legendarni favorit ukidanja općina, gradova i županija igra u nekoj drugoj skupini. S Hrvatskom se ne bi povezao ni slučajno. Nemamo tu sreće. Milanović je svoj bingo izvukao u konfrontaciji sa samim sobom. Premijer slučajne države nakon raznoraznih hirova ždrijeba igra u skupini s monetizacijom autocesta, izvukao je i ukidanje nekog od nevjerojatnih 367 dodataka na plaću u državnoj upravi, te silne nade i dalje polaže u strateške investicije kakve god one bile. Po uzoru na pompu oko otvaranja švedskog trgovačkog centra u blizini Zagreba, koji će dodatno oslabiti drvno-prerađivačku industriju u Hrvatskoj i doći glave dijelu malih proizvodnih pogona.

  Nogometni su dani, pa je takav i zaključak. Prije će Rijeka pregaziti Sevillu i osvojiti Europa ligu iduće godine, negoli će Milanovićeva Vlada povećati BDP i barem naznačiti da može izvući Hrvatsku iz krize.

  Stvarno smo izvukli najgoru moguću grupu. U kojoj se taktika svodi na nasumično napucavanje lopte u iščekivanju posljednjeg zvižduka suca, dok trener (Milanović) sastav zapisuje na salveti u omiljenom restoranu, taman između dvaju slijedova omiljenih jela. Izbor igrača je dokazano loš. Grčić je sam uspio zabiti toliko autogolova da je sramota voditi statistiku. Ostali se skrivaju po terenu, a golman pije kavu iza gola. Curi na sve strane, ali naš sastav i dalje voli izlaziti na teren. Obožavaju se igrati i napucavati loptu bez nekog posebnog cilja. Složiti akciju ne mogu ni slučajno, jer centarfora nema. Kakav Kramarić? Njima ne bi pomogao ni Messi.