Zapravo je nevjerojatno koliko Hrvati, premda su u proteklom desetljeću i pol na vlastitoj koži osjetili moć dubinske transformacije društva, svijet oko sebe, pa čak i svoje neposredno susjedstvo, i dalje doživljavaju posve statičnim, kao da će uvijek ostati ovakav kakav jest. 

   Sjećate se nedavne žustre rasprave o tome treba li buduća autocesta do Dubrovnika prolaziti koridorom kod Neuma ili pak treba izgraditi most do Pelješca? Iako je ovo prvo rješenje bilo neusporedivo jeftinije od skupog mosta za koji bankrotirana Hrvatska nije imala novca, hrvatska javnost bezrezervno se odlučila za drugu varijantu, i to samo zato što zaobilazi susjednu državu. Projekt Pelješkog mosta uskoro je prigrlila i Kukuriku vlada, iako mu se u početku protivila. Time je oportunistički prihvatila uskogrudni rezon tzv. običnog Hrvata, koji smatra da »naša« cesta treba prelaziti samo preko »našeg« teritorija, jer »s onima gore nikad se ne zna«. Bilo kakav koridor preko teritorija BiH nije dolazio u obzir. 

   Svi racionalni argumenti i savjeti struke, a nije da ih je bilo, ignorirani su. Povlađivanje zaluđenoj javnosti, koja se prepustila mitovima o povezivanju nacionalnog teritorija – posve slično kao što je susjednu Sloveniju godinama tresla nacionalistička vrućica zbog teritorijalnog izlaza na otvoreno more – nadjačalo je sve argumente struke. 

   No ulaskom BiH u EU, a onda i ukidanjem granica, taj most postaje potpuno bespredmetan. Postaje običan lokalni most, što znači da Hrvatska planira silan novac, stotine milijuna eura – pri čemu ne smijemo zaboraviti da je europski novac i naš novac – spržiti na projekt koji će svoj smisao izgubiti za 10 ili 15 godina. 

  Navlas ista priča ponavlja se i s trasom buduće jadransko-jonske autoceste. Iako će njezina izgradnja najranije početi tek za desetak i više godina, kada bi skoro sve zemlje regije trebale biti barem nadomak članstvu u EU, lokalni političari, kojima će se po poznatom obrascu vrlo brzo pridružiti i centralna HDZ-ova mašinerija, već optužuju trenutačnu vlast za nacionalnu izdaju. Razlog? Planovi po kojima bi buduća autocesta poslije Ploča prolazila teritorijem BiH, dok bi Dubrovnik dobio samo spoj na autocestu. 

   No dakako da je to jedino razumno rješenje. Hrvatska više ne smije ignorirati savjete struke i graditi skupe i ekonomski neopravdane dionice, kao što je, primjerice, dionica od Splita do Ploča. Osim toga, svakom tko poznaje konfiguraciju tla na jugu Hrvatske, a posebno na području Dubrovnika, jasno je da bi autocesta na uskom području uz more predstavljala nenadoknadivu devastaciju područja iznimne ljepote. Zbog toga buduća autocesta jedino može prolaziti jeftinijom trasom u dubrovačkom zaleđu, preko teritorija BiH, koji će jednom biti i teritorij EU. 

  Pa ipak, ovdje nije samo riječ o cijeni i zaštiti okoliša. Od političara se u ovom slučaju očekuje da pokažu hrabrost i viziju. Najprije moraju povjerovati u europsku budućnost regije, no bez vizionara nema ni autocesta. Jadransko-jonska autocesta strateški je projekt koji treba osigurati suradnju i čvršću integraciju zemalja u regiji, a onda i njihovo povezivanje s Europom, kako bi se olakšala integracija regije u EU, što je apsolutni interes Hrvatske. No upravo u tome se, vjerujemo, krije najveći problem. To je ono čega se naši grlati samoproglašeni čuvari nacionalnih interesa ovdje najviše plaše: integracije sa susjedima, pa makar ta integracija bila samo prometna.