Drago moje, ne daj mi se smesti/ u Ikei mi ćemo se sresti!/ Ljubav naša bit će čvrsta, vruća/ zavidana od imbusa ključa!/ Dobro, možda šala i pošalica s investicijom teškom više od 700 milijuna kuna i nije posve na mjestu, ali nije nemoguće da se napjev na napjev nasloni sad, kad je aktualni trenutak toliko velik, pače sudbonosan. Imamo Ikeu! Mi koji odavna nismo na glas viknuli da išta imamo, kad ništa i nemamo, sad imamo puno pravo viknuti – imamo Ikeu! Imamo robnu kuću, salon namještaja, veliki hangar onkraj Zagreba, dobar razlog da više ne idemo u Graz, sa svom onom pristojnošću i finecom te onim šalicama što se, hoćeš-nećeš, kupuju u lokalima uz autoput zbog kave, makar da je i loša. Od sad, pa ubuduće, švedske mesne okruglice iliti ćufte, uz švedski pire krumpir, jest će Hrvat na hrvatskom tlu!

   A, opet, nisu tako loše uspomene na odlaske u Graz, po namještaj »moderno popularnog« stila i visokog sjaja, kojeg Hrvati, prema Ikeinom istraživanju, vole. Baš naprotiv. Sjećanje ne blijedi ni na ugodnu vožnju druga Dragana, ni na oduševljenje što će se za sitne novce kupiti kupaonski ormarić, polica cifrana za dječju sobu i dva nazovilustera od par eura. Uđeš u trgovinu, naviknut’ da će te odrati k’o doma, a izađeš sretan jer ti je, em i za slatko ostalo, em je sve taman tako dizajnirano da nema šanse da te bolja polovica popljuje zbog neukusa.

Bit će da je to onaj mainstream od namještaja! No ta radost zbog nepogrešive kupovine nije ništa naspram radosti u prosječnog pripadnika muškog roda, uvjetovane činjenicom da inteligentno rješenje iz Švedske baš svaki antitalent muški i supružnički može složiti. Pače, i da pogriješiš malo, opet će se polica spojit’ u cjelinu. Čudo! Namještaj koji svakom omogućava da izađe iz sobe, potapše se zadovoljno po trbuhu i prisnaži – ženo, evo ormara! A ona u čudu!

Žal za budućnošću

   Elem, da je Graz-Ikea bila i samo jednom u životu, slatka je to memorija, makar ne bili ljubitelji namještaja. Nekad smo tako voljeli i drugo, recimo one traperice kupljene u Trstu, dok ih nismo dosanjali, postali uljuđena država, dio Europe. Sad ih ima na svakom uglu, skuplje su nego ikad, a zapravo ne vrijede više ništa. Nije, međutim, ta gorčina zbog žala za izgubljenom mladošću, više je to žal za posve neizvjesnom budućnošću. Jer, čast Ikei, čast visokom sjaju »moderno popularnog« stila, što god to bilo, čast mesnim okruglicama švedskim, čast Zlatanu Ibrahimoviću i Hogaru strašnom, čast štovateljima, i onoj da je ljubav lijepa dok se čeka, ali nazočnost predsjednika države i dvoje ministara na otvaranju robne kuće, pa makar se ona zvala i Ikea, jednostavno ne daje na dobro. Reče za otvorenja tako potpredsjednik Vlade Branko Grčić kako je Ikein trud da se baš u nas skući trajao ne pet, ne sedam, već 20 godina! Dvadeset godina trebalo je našoj maloj državi i velikoj Ikei da vide što će i kako će, a onda je, barem sudeći po Grčiću, došla ova vlast i sve presjekla k’o mačem. Taman da se učini kako je sav mandat ove vlade, a bome i mandati onih prošlih, bio usmjeren samo na jednu ali vrijednu, pače kapitalnu investiciju – trgovinu namještajem!

   – Ja bih radije da smo danas porinuli brod veličine ove zgrade, reče za otvorenja jedan od nazočnih pripadnika sedme sile.

   – Vi s mora mi stvarno idete na živce! Brod, pa brod! Zašto ne tvornica s 300 radnih mjesta, koja će proizvoditi nešto vrijedno svjetskog tržišta?! – poklopi ga drugi. A treći će na to da može, rode, i tvornica, i brod, i rakete, i najbolji krumpir u svemiru, bilo što, a da je naše pameti rezultat, našeg truda, našeg plana i programa, naših zamisli i našeg djela. Bilo što, samo da vidi da nije bilo uzalud. Ali, avaj, umjesto nas koji smo u dvadeset godina smislili sve i raširili biznis uzduž i poprijeko zemaljske kugle, evo za nas Švedi misle, i praktički umjesto nas šalju poruku svijetu kako je, kako to lijepo reče predsjednik, Hrvatska zemlja koja investitore čeka raširenih ruku.

Novac put Švedske

   Sad će, kad se predsjednik oglasio, garant naletjeti odmah bar još jedan, pa da opet, i neka nova Vlada ima sveti cilj svoga djelovanja, ono za što se vrijedi boriti sve te godine. Boriti, pa makar, kako piše kolega Goran Borković na portalu Forum.tm, za svako radno mjesto iskeširali milijun kuna. Jest, vratit će se nešto, kroz poreze, doprinose, ovo i ono, ali ako će igdje taj naš novac, onda će put Švedske. Nema tome ni koji tjedan da je naš šahist Ivan Šarić učinio čudo, iznenadio šahovski svijet pobjedom nad mlađahnim svjetskim prvakom Magnusom Carlsenom. Bila je to šahovska Olimpijada, pa još igrana usred prvakove Norveške. Potentna je to sportska priča, ali je još i prije to priča o dva sustava, dvije sportske i životne sudbine, o dvije zemlje koje su na svaki način miljama daleko jedna od druge. Jer, dok drugi silom traže i stvaraju svoje svjetske prvake, mi, i kad ih pred nosom imamo, nismo u stanju učiniti išta da im olakšamo put ka vrhu. Zato se i moglo dogoditi da otac Magnusa Carlsena rasproda sve i sve uloži u svog desetogodišnjeg genijalnog klinca, dok se Šarić i dalje muči sam. Možda je patetično, možda je čisti populizam, ali od vrpce što ju je predsjednik rezao na otvorenju Ikee, ljepše bi i njega i Grčića bilo vidjeti kako igraju šah sa svjetskim prvakom, zadovoljni što ga imaju. U takvoj nekoj zemlji u kojoj ima sistema i masterplana i za takvu »trivijalu« šahovsku, otvaranje robnih kuća svjetskih marki, pa zvale se one i Ikea, tretiralo bi se tek kao normalna neka pojava, i ništa više. Ovako, nenormalno je. Jer nije ni brod, ni tvornica, ni napredna tehnologija, već samo malo veća trgovina s namještajem. I ako je to onaj ponajveći naš doseg kojem smo stremili, adio pameti. Inače, za razliku od Praga, Graza, Budimpešte, u ovu se Ikeu ne može s psima. Rezultat je to onog što se zove demokracija. Narod je, naš narod, tako htio, a ne Šveđani. Oni samo poštuju želje konzumenata, a ispitivanje hrvatskog tržišta je pokazalo kako ne volimo kad nam se za kupovine kućni ljubimci motaju pod nogama. Za još dvadesetak godina možda ova naša mlada demokracija i po tom pitanju bude drugačija.

Do tada, udri po okruglici mesnoj, pljuni i zapjevaj: »U Rugvicu ti ne vodi pasa,/ bolje mu je, snervat će ga masa!/Ljudska masa i polpeta mesna,/duša naša za pase je tijesna!«