Tvrda doktrina Slavka Linića odlazi u ropotaricu povijesti. Imat ćemo do kraja mandata istu Vladu i istu politiku, ali drugačiji pristup, jer se odjednom namjerava odustati od postulata državnih financija koje je bivši ministar financija uporno branio više od dvije godine. Nema prostora za povećanje plaća i svi moraju štedjeti koliko god bolno bilo, tvrdio je Linić. A sad će odjednom plaće skočiti. Nikome nije bilo opraštanja ni jedne jedine kune, bilo da je riječ o konobarima ili kumicama na placi. Nema rada na crno, porezna disciplina morala je biti kao da je riječ o koncentracionom logoru. Tako se barem Linić ponašao i postavljao u javnosti. A onda je postao najdirektniji oponenent premijera Milanovića i bio izbačen iz SDP-a. Taj će sukob nesumnjivo još trajati, ali je u sjeni odlaska najmoćnijeg riječkog političara iz Vlade, počelo i razbijanje njegove ostavštine. Doduše, stidljivo i površno, bez sveobuhvatne vizije i radikalnih reformi.

  Glasnik promjena postao je bivši Linićev suradnik i novi ministar financija Boris Lalovac. Prvo je u ležernom ljetnom izdanju ustvrdio da se tvrtke baš i ne moraju pečatiti i kažnjavati zbog viška od tri-četiri kune. Ta je promjena načelno nevažna, ali svejedno zanimljiva, jer tako nešto Linić nikada ne bi izgovorio. Onda je predstavljena i daleko važnija reforma poreznog rasterećenja plaća, koja je utemeljena i potrebna. Iako se s njom ništa značajno neće postići.

  Hrvatska je desetljećima većinu svojih građana tretirala kao trule bogataše. Razrezivala im porez po visokoj stopi od 40 posto počev već od plaće od 8.800 kuna pa naviše. Takva stopa postoji i drugdje, ali nigdje na tako maloj plaći, pa je Hrvatska, zajedno s Mađarskom, europski prvak po visini poreza na plaće. Drugim riječima, naša je državna vlast, tko god na njoj bio, uvijek znala da njezini građani imaju više negoli zaslužuju, pa su nam u skladu s tom konstatacijom, puno i uzimali. Premijer Zoran Milanović je nedavno konstatirao kako se previše porezima »dere« srednji sloj, a premalo bogati. I to se neće promijeniti. Najmanje će dobiti oni s najmanjim plaćama. Ako imate mjesečno 3 do 4 tisuće kuna sada ćete dobiti povrh svega toga još 30-tak kuna, pa je logično da svatko u ovom slučaju treba dobro razmisliti kako će taj veličanstveni iznos potrošiti. Jer nije lako s tim skromnim sredstvima značajno povećati potrošnju i BDP.

  Valja zadivljujuće pametno ulagati. Oni s većim plaćama dobit će nešto više. Kako su izračuni još svježi i ima različitih varijanti treba reći kako će ljudi s desetak tisuća kuna plaće, nešto više ili manje, dobiti dodatnih nekoliko stotina kuna, a to već nije malo u državi u kojoj plaće linearno ne rastu nikad, tek tu i tamo linearno padnu. Problem je što Hrvatska ima oko 100.000 ljudi s takvim plaćama, pa su to tek ostaci ostataka onoga što se nekad zvalo srednji sloj. Onim najbogatijima ništa se previše nakon porezne reforme neće mijenjati, točnije oni bi mogli povećati svoju plaću možda i za 1.000 kuna. Tko je imao puno, imat će još više. Unatoč onome što govori Milanović.

  Svejedno bi porezno rasterećenje plaća trebalo pozdraviti, čak i frenetično aplaudirati kad bi tu odluku pratila i reforma lokalne samouprave, najvećeg gubitnika u cijeloj priči. Zato što je porez na plaće najvažniji prihod bulumente od 575 županija, gradova i općina, koje će sada dio tog prihoda izgubiti. Bilo bi super kad bi Vlada krenula u reformu i smanjenje neracionalnog teritorijalnog lokalnog ustroja, ali to nije slučaj. Ideja je natjerati ih da smanje svoje rashode, privremeno im nadoknaditi iz državnog proračuna dio gubitka, a onda uvesti porez na nekretnine iz kojeg će se ovaj manjak iz poreza na plaće lokalnoj upravi donekle kompenzirati. Drugim riječima, vuk je sit, a ovce na broju. Provode se naoko ozbiljne reforme, ali će na kraju sve ostati isto, te se većina ekonomskih analitičara slaže kako ne treba očekivati čak ni minimalno povećanje potrošnje građana zbog rasta plaća.

  Zbog svega toga porezne promjene treba gledati kao političku kupovinu birača pred naredne parlamentarne izbore. Vlada je potrošila više od dvije godine mandata stojeći na tvrdoj Linićevoj liniji porezne presije i proračunske štednje, a onda je naprosto odlučila okrenuti ploču i razmisliti čime mogu popraviti vlastitu nepopularnost ako se okrenu povećanju potrošnje građana. Evo, dosjetili su se. Ljudi bi sada masovno trebali pasti u euforiju i zaključiti: Hura, imamo 30 kuna, više nismo sirotinja! Pa će stvar upaliti, a nagrada stići na izborima. Pitanje je samo koliko ima takvih optimista. Ipak ih treba tražiti svijećom ili povećalom. Među onima s povišicom od 1.000 kuna. Među bogatima. A ti su u Hrvatskoj ipak u teškoj manjini. Koliko god bili porezno rasterećeni.