Ovih dana galame naslovi kako će državna tvrtka Hrvatske autoceste zaposliti još 70 ljudi, kako je broj službenika u javnoj upravi od 2004. povećan za dvije tisuće i kako najviše plaće u administraciji treba najesen odlučno »srezati«. 

   Dobro. Ima razloga da budemo bijesni na ljude koji rade u državnim kancelarijama jer često imamo dojam da nam se naprosto rugaju svojim odnosom prema poslu. 

   Razmjeri su ogromni tako da doslovno svatko može uvijek ispričati neki vlastiti friški primjer o tome kako su ga izmaltretirali. Pa evo, moja porodica je nedavno dobila uplatnice za porez za neke zajedničke naslijeđene parcele u Dalmaciji. Ukupno ih je šest, ali u našim rješenjima navode se samo tri. Dakle, razrezan je i manji porez, a ne želimo poslije imati problema. 

   Nitko se, na žalost, u Hrvatskoj neće čuditi kad kažem da smo nas nekoliko potrošili tonu živaca i telefonskih impulsa i obili pete ne bismo li ih natjerali da isprave tu tako očiglednu grešku, ali da tu stvar još uvijek nismo uspjeli završiti. 

   Onda, voljela bih čuti kako bi se javnosti objasnilo zašto ljeti u Zagrebu ne rade kazališta koja se financiraju javnim novcem. Taman kad ljudi imaju vremena jer su na godišnjem odmoru, oni lijepo zatvore vrata i ne pojavljuju se do jeseni. 

   Zatim, s kojim su to drskim opravdanjem parkirališta oko javnih službi rezervirana samo za one koji tamo rade, a zatvorena za one koji trebaju njihove usluge? Evo rampe su upravo postavili čak i kod zagrebačkog Instituta za tumore: – Tako je, od sada je ovo parking samo za zaposlenike. – Zašto? – Pa zato. 

  Dakle, mnoge službe koje mirno žive na budžetu doista se ponašaju i nestručno, i bezobrazno. Ima tamo gomila lijenčina kojima ne treba dati ni pola te plaće koju imaju, dosta onih koje su uhljebile političke stranke ili su došli po babu i po stričevima. 

   No ipak, nije posve fer stalno hajkati na sve namještenike državnih i javnih službi sve dok političari čine sve da se ovo naše grozno stanje nikad ne promijeni. 

   Ima na tim šalterima i u tim uredima stručnih, marljivih i poštenih ljudi, ljudi koji znaju kako se puno bolje i racionalnije može organizirati posao, kako bi trebao izgledati sustav nagrađivanja, napredovanja i eliminacije neradnika. Ali te njihove kompetencije sigurno neće doći do izražaja sve dok se u te profesije tako hrpimice ulazi po stranačkoj pripadnosti i po rođačkim vezama, i to, naravno, uglavnom na najbolje plaćena šefovska mjesta. 

   Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja gdje se nakon svake – ali svake – promjene vlasti, po političkoj liniji mijenjaju svi glavni rukovodeći kadrovi u državnim i javnim tijelima i institucijama, od ravnatelja bolnica, predstojnika Urologije i šefova poreznih uprava, do direktora nacionalnih parkova koji se brinu za mikrofloru jezera i održavanje staza za turiste. 

  U socijalizmu je svako poduzeće imalo osnovnu organizaciju Saveza komunista, no državni i javni sektor i sada funkcioniraju po diktatu političkih stranaka. I? Kakva je razlika? Bogme jako mala. Sva javna poduzeća imaju stranačke uprave. 

   I zato naš glavni problem nije u tome hoće li Hrvatske autoceste zaposliti još nekoliko ljudi, niti je li službenik na nekom šalteru glup ili spor. Nego to što politika – kako joj promjene ne bi uzele leno iz ruku – s našim parama grčevito brani status quo.