Skoro da je sreća što je ljeto gotovo. I izlazimo iz razdoblja najvećih prometnih gužvi. Sreća je što turisti avionima i vlakovima dolaze i odlaze sasvim normalno i sigurno, a hvala Bogu nema ni srušenih putničkih zrakoplova, niti je ijedan vlak u posljednje vrijeme izletio s tračnica. 

  Pitanje je bi li Hrvatska bila kadra kvalitetno obaviti uviđaj poslije neke veće nezgode. Iako živimo u turistički razvijenoj i prometno izrazito aktivnoj državi još uvijek nemamo službeno izabrane glavne istražitelje zrakoplovnih, željezničkih i pomorskih nesreća. Više nema niti ravnatelja Agencije za istraživanje nezgoda, jer je Bojan Šenjug otišao, pa je tako kaos potpun. 

  Svemu je prethodilo jedno prilično burno razdoblje u ovom izuzetno osjetljivom i važnom resoru. Bivši istražitelj zrakoplovnih nesreća Dinko Vodanović dobio je otkaz nakon što je javno uputio niz ozbiljnih optužbi i ustvrdio kako se u Agenciji zapošljavaju politički podobni kadrovi, ljudi bez potrebnog iskustva, nedovoljnog znanja i neadekvatne naobrazbe i ljudi koji su vrlo bliski resornom ministru prometa Siniši Hajdaš Dončiću, što im je, navodno, i najbolja preporuka. 

 Upravo je Šenjug bio jedna od Vodanovićevih meta. Ne i jedina. Čak i da nije u optužbama za nepotizam bilo istine svejedno je očito riječ o spornom i pogrešnom odabiru, jer je ravnatelj Šenjug otišao prije negoli je i stigao nešto ozbiljno raditi. Onda su počeli padati i natječaji za istražitelje nesreća. Logično je da se prije svega traže ljudi sa izuzetnim radnim iskustvom. Kadrovi koji se između ostalog moraju i stvarati, što je moguće ukoliko rade u dobro organiziranom sustavu, pa u skladu sa iskazanim znanjem i sposobnostima u praksi, budu promovirani ili degradirani. Pitanje je ima li takvih, jer natječaji padaju, čak i zbog bizarnog razloga kakav je neobjavljivanje natječaja u Narodnim novinama. Gaf iz kojeg bi se dalo zaključiti da čak i poslovanje Narodnih novina može presudno utjecati na stanje u sustavu za istraživanje prometnih nezgoda. Nije samo ugrožena kvaliteta istraga nakon nesreća, već je i cijeli sigurnosni sustav užasno klimav, a to najbolje pokazuje zastrašujuća spoznaja da je nedavno u nevremenu Središte za kontrolu zračnog prometa ostalo bez struje. U trenutku kad se u zraku nalazilo 120 aviona. Sreća je što se niti jedan nije srušio, a užasna sramota i nemar što se takvo što uopće moglo dogoditi. Tim više što se i ranije upozoravalo na tu opasnost, ali se sustavno ništa nije poduzimalo. 

 Taj skandal bi bio sasvim dovoljan da se od politički odgovorne osobe, a to je ministar Hajdaš Dončić, traži ostavka, ako ništa drugo, a onda barem kao čin koji će upozoriti da se nešto pod hitno mora promijeniti. Stanje je neodrživo. Umjesto toga ministar je naredio istragu o cijelom slučaju i priča je tu stala, kao da je nevažna. 

  Nakon što se nedavno srušio prastari MIG povela se u javnosti velika rasprava o tome može li i treba li Hrvatska dugoročno zadržati ratno zrakoplovstvo. Bilo bi daleko bolje da prije te rasprave omogućimo moderan, siguran i učinkovit sustav civilnog zračnog prometa kako se više nikada, neovisno o vremenskim prilikama, ne bi dogodilo da Zračna kontrola bude isključena, odsječena i neupotrebljiva. Dok brojimo turiste na hrvatskim granicama možemo biti sretni što nitko od njih nije završio u crnoj kutiji. Što je kaos ostao nekažnjen. Nažalost, samo zbog toga što smo imali sreće.