Jednostavno je to. Kad je SDP na vlasti svaka obljetnica Oluje i obljetnica pada Vukovara znači da će legalno i legitimno izabrani predstavnici hrvatske države slušati zvižduke i uvrede.

U vremenima HDZ-a neće. Jer su prvi navodno izdajnici, a drugi navodno domoljubi. Tako se i važne državne obljetnice nažalost pretvaraju u poligon za iživljavanje političkih interesa.

Stjecanje sitnih i doista bijednih poena na obljetnicama ključnih ratnih događaja u Kninu i Vukovaru, koji su duboko utkani u temelje samostalne Hrvatske. 

   Mijenja se tek scenarij predstave. Ove godine nije bilo generala Gotovine i Čermaka niti ih itko više spominje ili se pita zašto ih nema. Skandiranja o crnima vranama, koje će izjesti oči izdajnicima Mesiću i Račanu također su ostala u sramnoj prošlosti kada se ni pod koju cijenu nije dalo hrvatske generale u Haag.

One iste kojih jučer u Kninu nije bilo. S druge strane, jedan Ivo Sanader nikada nije morao slušati u Kninu ono što je jučer slušao Zoran Milanović. Iako je on odradio neugodan posao izručenja generala, posao za kojeg se godinama zaklinjao da ga nikada neće odraditi. U to vrijeme, kad je HDZ bio na vlasti, nisu se organizirale paralelne proslave obljetnice Oluje, iako je razloga također bilo.

  Riječ je naprosto o tradiciji zlouporabe državnih blagdana vezanih uz Domovinski rat. HDZ-ovoj tradiciji za čiji nastavak neupitne zasluge ima Tomislav Karamarko, jer huškački naziva političke konkurente izdajnicima i jugofilima, ljudima koji nikada nisu ni željeli Hrvatsku ili govori o nenarodnoj vlasti.

Zoran Milanović je u pravu kad kaže da su jučerašnji zvižduci i dobacivanja politička provokacija HDZ-a. Što ne mijenja na stvari da Milanović zvižduke zaslužuje za ono što je napravio u gotovo tri godine mandata. Ne zaslužuje ih samo u Kninu ili Vukovaru zbog značaja tih gradova na važne datume, ali inače da. 

   Ta ideološka podjela na desne i lijeve užasno je zamorna, manipulativna i kontraproduktivna. Lakše je prebrojavati izdajnike i domoljube nego pokušati odgovoriti na pitanje zašto se jučer branitelj raznio bombom u Vodicama.

Zašto je pobjednik u ratu digao ruku na sebe u činu dubokog očaja i beznađa. A nije jedini, već jedan od mnogih, ne samo među braniteljima. Tu odgovor nipošto nije jednostavan, rješenje problema također, tko god bio na vlasti.

Lakše je pričati o slavnim pobjedama Hrvatske vojske nego obrazložiti zašto je hrvatski mig jučer pao, a pilot srećom izvukao živu glavu. Iako to podosta govori o stanju u HV-u nakon višegodišnjih mjera štednje na opremi i izdvajanjima za vojsku.

Govori i o državi koja je teškom mukom stekla vlastitu samostalnost, ali je olako rasprodaje, jer je postala mjesto iz kojeg je mnogima najbolje otići, pogotovo ako ste mladi, pametni i želite ispuniti san o boljem životu, a nemate perspektivu tamo gdje ste rođeni i odrasli. 

  Kad se svjetla ugase, a pozornica bude razmontirana, u Kninu više neće biti Milanovića, Josipovića, Karamarka i Kolinde, ali će svi problemi ostati. Kao i u Vukovaru, kao u cijeloj Hrvatskoj.

Utihnut će i zvižduci, pa krenuti računica tko je od obljetnice Oluje izvukao veću ili manju političku korist. Po tko zna koji put. Hrvatskoj više ne trebaju »izdajnici« i »domoljubi« i bilo bi krajnje vrijeme da manipulacije braniteljima prestanu. Ionako nam svima prijeti ista sudbina. Pobjednika u ratu i poraženih u miru.