Novinarima je jučer dostavljeno otvoreno pismo ministra branitelja Freda Matića. Član Vlade odaslao ga je u javni eter povodom Dana domovinske zahvalnosti i proslave u Kninu, a naslovio na čovjeka koji je već više od dvadeset godina mrtav, suborca koji mu je 1991. godine, u borbama za Vukovar, izdahnuo na rukama. 

  Iritantnim plačljivim tonom i klempavim stilom pubertetlije koji kipti od literarnih ambicija, ministar sjeni svoga prijatelja prvo opisuje što se dogodilo poslije da bismo se, nakon cijele te gnjavaže, s meritumom sastali tek na kraju. 

  – Veliki Hrvati, s jednom rukom na srcu, a drugom u našim novčanicima, pokradoše nam Hrvatsku i do danas se ne uspijevamo od toga oporaviti – jadikuje Matić domećući oporo kako je očito da u domaji »još toga ima za ukrasti« budući da se kojekakve stranke toliko »tuku za vlast«. 

  Ministar izvješćuje starog prijatelja da nam je država najsiromašnija u EU uza svu pamet naših ekonomista, koji su »sve pametniji od pametnijega« i da »sve uvozimo, pa čak i hranu«. 

  Javlja mu i to da je iz nekadašnje mržnje Hrvata i Srba proizašlo to da se danas međusobno mrze Hrvati, da nam je »zemlja duboko podijeljena po svim mogućim pitanjima«, te da »oni koji bi nas trebali podučavati« ljubavi i toleranciji (misli, jasno, na Crkvu), »čine upravo suprotno«. 

  Tužbalica napokon završava zgražanjem nad »najavama« koje su došle do ministra da bi »neki« koji »preko vaše (braniteljske) žrtve žele postići jeftine politikantske poene«, u utorak mogi »iskoristiti praznik za niske političke svrhe«. 

 Jasno da je samo radi toga ova neumjesna pisanija i sklepana. 

  Da je Matićevo pismo neumjesno ne kažemo ni najmanje zato što bi faktografija iz njegovih litanija o Hrvatskoj bila generalno pogrešna. Pa ni zbog njegovih interpretacija. Pa ni zbog finala kojim se razliježe strah od novih politikantskih skandala u Kninu na dan Oluje. 

  Stvar je, međutim, u tome da je za ministre u službi nespojivo da operiraju cmizdravim otvorenim pismima budući da su im na raspolaganju sve poluge za vođenje njihove politike. 

  Otvorena pisma pišu oni koji su ovisni o moći koncentriranoj negdje drugdje, a ne osobe koje vlast drže u rukama. Tom formom upozoravaju na neki problem, na djelovanje vlasti, birokratsku lijenost, blokade ili postupke konkurencije. 

  Ponekad će se za pismo odlučiti pojedinci koji žele da ih se razlikuje od aktivnosti skupine s kojom ih se inače poistovjećuje, ražalovani ili javno osramoćeni ljudi ili oni koji o nečemu naprosto žele potaknuti širu raspravu. Od ministara se otvorena pisma eventualno mogu očekivati kada ih smjenjuju. 

  Znači, pišu ih formalno slabi, a ne formalno jaki. Služe onima koji nemaju velikoga utjecaja da se lakše probiju u medije i zatraže podršku za svoju stvar. 

 Otvorena pisma zato u pravilu stižu u ministarske kabinete, a ne izlaze iz njih. 

  Umjesto, dakle, da svoja sjetna razmišljanja dostavlja publici u formi epistole poginulom ratnom drugu, Matić je, sa svoga visokog mjesta, dužan ozbiljno voditi resorsku državnu politiku. 

  Ako misli da se okupljanje u Kninu opet, kao i lani u Vukovaru, može izroditi u sramotno divljanje protiv demokratski izabrane vlasti – a s time je vrlo pametno računati – Matić je morao raditi na tome da se taj razvoj događaja osujeti ili barem da se maksimalno ograniče akcije izgrednika. Pisanje otvorenih pisama njih ne zaustavlja, a nama poručuje da imamo slabog ministra.