Da ne bi Trećeg programa HTV-a, subotnja 51. godišnjica zemljotresa u Skoplju, prošla bi u Hrvatskoj šutke. Neopravdano, o čemu svjedoči i sjajni dokumentarac Veljka Bulajića »Skoplje ’63«.

   Da, tog 26. srpnja 1963. godine, u 5 sati i 17 minuta, katastrofalni zemljotres jačine 6,1 Merkalija pogodio je glavni grad Makedonije. Poginulo je više od tisuću ljudi, 3.500 je ozlijeđenih, gotovo 200 tisuća ljudi ostalo je bez krova nad glavom, 80 posto grada je srušeno. Gotovo nevjerojatno je nakon pola stoljeća gledati Bulajićevu filmsku priču snimanu na licu mjesta, u kojoj nema glumaca jer su sve uloge odigrali preživjeli koji su ostali u Skoplju. Koliko je živa, potresna i filmski moderna bez kolora, bez mogućnosti ponavljanja bilo koje scene, bez dodatno nasnimavanih kadrova…

   Film je dobio UNESCO-vu i mnoge druge nagrade, a podatak da su u pomoć Skoplju osim jugoslavenskih republika pohitale 74 zemlje svijeta, da su se unatoč hladnom ratu u mirnodopskoj misiji, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, na istom mjestu sreli američki i sovjetski vojnici, te oni DDR-a i SR Njemačke, čovjeku do pameti dođe tek nakon što čuje aktualne vijesti: »Nastavak sukoba zbiva se nakon istjecanja humanitarnog primirja u Pojasu Gaze gdje je od početka izraelske operacije Zaštitni rub 8. srpnja poginulo1049 Palestinaca, među kojima su većina civili, dok je 6000 ranjeno. Na izraelskoj strani su poginula 43 vojnika i dvoje civila te jedan radnik s Tajlanda…«

   Tek tada shvatiš koliko su zemljotresi milosrdniji od ljudi, a teško da priroda i kad joj se tako strahovito zatrese utroba kao te 1963. ima ikakvih ubilačkih namjera. Naprosto, nesretnici tamo zatečeni bili su kolateralne žrtve nečeg na što još uvijek čovječanstvo ne može utjecati, dok je ovo što sada gledamo i što je pogubnije i od katastrofalnog zemljotresa, izravni plod zločinačkog ljudskog uma. I tu svaka priča o tome tko je prvi počeo ovo sumanuto ubijanje prestaje. Jer, kao što je za naš list i rekao profesor Ivan Iveković, »ako su cilj napada civili, napad ne može biti legitiman, bez obzira na to tko ga počinio«.

   A Pojas Gaze ne bi niti jedan zemljotres koji imalo drži do sebe izabrao za svoj cilj, jer se radi o najgušće naseljenom području na planetu gdje na 360 četvornih kilometara živi 1,8 milijuna ljudi, dakle više od 5.000 na jedan km2, a koji i da hoće ne mogu nigdje ni pobjeći, čak ni u more gdje ih gađa izraelska mornarica. Dakle, palestinski civili nisu i ne mogu biti »kolateralne žrtve« kako to tvrde organizatori masakra, jer su znali da će njihova akcija biti pogubnija čak i od katastrofalnog zemljotresa, i da će svakog sata njihove ofenzive poginuti golem broj civila odnosno barem jedno dijete, kao što to statistika danas govori.

   Za Gazu nema nade, jer joj, za razliku od Skoplja, nema tko pomoći. UN će verbalno osuditi taj uistinu zločinački poduhvat i eventualno donijeti jednu od stotinu deklaracija kojih se Izrael već odavno ne pridržava. Svijet već odavno više cijeni grmljavinu i moć oružja nego što drži do ljepote i glazbe, one Mozaratove Male noćne muzike koju je prije tri godine na »Koncertu za mir« sa svojim orkestrom sačinjenim od mladih Arapa i Židova upravo u Gazi održao veliki dirigent Daniel Barenboim, jedini čovjek na globusu koji ima i izraelsko i palestinsko državljanstvo. »Ja sam Palestinac. Ja sam također i Izraelac. Vidite da je moguće biti obadvoje«, završio je svoj koncert Barenboim.

   Je li se, nažalost, ipak prevario?