Vodstva SDP-a i HDZ-a igraju se vatrom ako se protive da hrvatski glasači zaokruživanjem kandidata za stranačkim listama dobiju odlučujuću ulogu u tome koji će ljudi ući u Sabor. Bilo bi logično da podrže taj korak koji će pojačati odgovornost izabranih stranaka i zastupnika prema narodu. To se još djelotvornije može ostvariti ako se u izborno zakododavstvo vrati izravno biranje zastupnika u Sabor, u dva kruga.

Naime, iako živimo u demokratskom sustavu, razvoj događaja – osobito nakon krize u Europi u svijetu – ne ide u prilog ni hrvatskoj demokraciji, niti  državi. Kad su Hrvati prije četvrt stojeća poželjeli ući u EU, to je bila zajednica naroda i država. Međutim, od ugovora u Maastrichtu i uvođenja eura, Unija se pretvara u zajednicu koja štiti ponajprije interese kapitala i njegovo slobodno kretanje, makar i na štetu država i naroda – ma koliko mi o tome šutjeli. 

Najsvježiji primjer je pregovaranje EU-a i SAD-a o dodatnom smanjivanju trgovinskih prepreka s obje strane Atlantika. Taj trgovinski sporazum dogovara Europska komisija, koja nije izabrana na izborima. Sadržaj pregovora se skriva, što nailazi za sve snažnije kritike europske javnosti, koja se boji da će sporazum dodatno rastočiti europske socijalne države i druge standarde. Na nedavnoj sjednici saborskog Odbora za europske poslove, zamjenik ministrice vanjskih poslova Joško Klisović je rekao da je Vlada sklona da se taj trgovinski sporazum, kad bude dogovoren, počne primjenjivati prije nego što ga parlamenti Hrvatske i ostalih članica EU ratificiraju. Klisović tvrdi da je to »prevladavajući stav u EU«. On je podržao zahtjeve da se sadržaj pregovora između SAD-a i Europe otvori javnosti, ali samo do one mjere »koja neće ugroziti« postizanje trgovinskog sporazuma. HDZ se Klisoviću nije usprotivio.

To ne liči na demokraciju, nego na stavljanje naroda pred svršeni čin. To se događa dok u EU jačaju nedemokratski procesi, a većina država sve više gubi suverenitet. I o tome SDP i HDZ uglavnom šute. Članice EU, osobito one u eurozoni, ostale su bez kontrole nad nacionalnim središnjim bankama, koje su postale neovisne o državama, a u funkciji privatnih banaka i slobode kapitala. Države su izgubile i fiskalni suverenitet, a njihovu proračunsku politiku određuju Bruxelles i drugi faktori, mimo demokratskih izbora. Europska komisija provodi politiku štednje i »smanjivanja« javnog duga. Zanemaruje gospodarski rast i zapošljavanje, ono što zanima većinu građana. Komisija vodi politiku u korist vjerovnika, a države ne mogu voditi politiku u korist građana, jer su im oduzete monetarne i fiskalne poluge za borbu protiv krize.

Ako SDP i HDZ neće podržati veću odgovornost svojih zastupnika prema narodu, strankama će se ostaviti više prostora za »odgovornost« prema interesima vanjskih faktora. To bi bilo opasno, jer slabi ulogu Sabora, a olakšava i nedemokratsko micanje hrvatskih vlada putem uvođenja »prisilnih uprava« u zemlju, kakve su faktori iz EU prije nekoliko godina – uz pomoć tehnokratskih vlada – već uvodili u Italiju i Grčku. Stanje u tim zemljama otad se nije bitno poboljšalo. Preferencijalno glasovanje je najmanje što SDP i HDZ trebaju zagovarati u korist naroda. Od njih se, zapravo, očekuje puno više.