Šef SDP-a Zoran Milanović može slobodno u svoju knjižicu zabilježiti: dva-nula. Od toga i jedna pobjeda u gostima. Nakon njegova posjeta Rijeci, jasno je da je zasad ostvario većinu svojih unutarstranačkih ciljeva.

Zamjera mu se da se previše posvetio stranci u odnosu na rad u Vladi, ali ne bi se reklo da mu to ne ide: uspio je potpuno neutralizirati očekivanu »pobunu na brodu Rijeka« koja mu je mogla, nakon slučaja Linić, prevrnuti taj zaljuljani brod na kojem, u konačnici, brodi cijela Vlada. 

  Prvu pobjedu Milanović je zabilježio na Glavnom odboru u lipnju: matematika je radila za njega, osvojio je dva glasa više od svojih oponenata, a kasnija zbivanja pokazala su da se ti glasovi cijene kao suho zlato. Milanović je bodove dobio i odlukom da se na Glavnom odboru tada glasa tajno.

 Ispao je frajer, a isto se, budimo realni, dogodilo i u ponedjeljak navečer u Rijeci kad je »zašprehao« riječke SDP-ovce i njihovo ogorčenje isključivanjem Linića još i preokrenuo na svoju stranu.

Umjesto nove pobune, skup je završio pljeskom šefu stranke, a on se, prešavši u kratkih dvije godine put od neiskusnog političkog naivca do mudrog političkog pragmatika, izljubio i izgrlio sa svim svojim kritičarkama staroga kova iz riječke baze SDP-a pred kamerama, i sad je miran još bar šest mjeseci, a tada je ionako već izborna godina.

Doduše, dvije činjenice su mu i olakšale posao: Zlatko Komadina nije ni došao, jer se odlučio na ignore-taktiku, a Vojko Obersnel je shvatio važnost trenutka i bio maksimalno konstruktivan. 

 Šef SDP-a učinio je, dakle, nakon drame u stranci početkom lipnja, promišljene poteze koje će mu uvelike pomoći u narednim mjesecima. Obilaskom članstva prikazao se kao dostupan i normalan čovjek kojeg jako zanima što svaka bakica ima za reći.

Uz to, samom činjenicom da je otvoren za komunikaciju stvorio je i dojam da je kritiku voljan barem čuti, ako ne i uvažiti. A sama činjenica da je ljudima na takvim sastancima s brojnim članstvom (i kamerama ispred) zapravo nelagodno previše oštro govoriti i reći mu baš sve što misle, iz čisto psihiloških razloga, na kraju rezultira time da Milanović nakon sastanaka zajedno s razdraganim članstvom izlazi pred novinare, tapše i sije optimizam, te sve završava zaključkom da je pacificirao članstvo – što i jest. PR-potez za pet.

 Javnost će tu odluku pozdraviti, mada je zakašnjela, bit će dobro prihvaćena, i Milanović će moći zadržati sliku – u prvom redu – poštenog čovjeka na čelu stranke i Vlade. Pola posla odrađeno. 

  Zato i jest na svim sastancima s članovima zadnjih dana puno govorio o čistim rukama, aluduirajući ne samo na Merzel, već i na Linića, te Milana Bandića o kojem je puno govorio.

Bila je to naznaka da će Merzelica »odletjeti«, ali i da će SDP do redovnih izbora 2015., kojima se Milanović nada, učvrstiti svoj osnovni razlikovni faktor u odnosu na HDZ – poštenje. S obzirom na loše ekonomske rezultate Vlade, to je najvažnije što SDP-ovom PR-u preostaje, ali barem to i sami uviđaju i rade na tome. 

 Sve to zajedno, međutim, ne znači da Milanovićevi oponenti u SDP-u spavaju. Komadina nije povukao svoju kandidaturu za predsjednika, Obersnel ponavlja da se nije ogradio od Linića, nezadovoljnika je isto toliko koliko je bilo i u lipnju. Ovo je ipak samo tek ljetna bonaca. A ovo ljeto je dosta olujno. Tko živ, tko mrtav od jeseni. Bit će produžetaka.