Ljeto je. Vruće je. Njih trojica u autu, pred njima jedno sat vremena vožnje. U trgovini kupuju što su im žene naredile da kupe. Stari, mimo spiska, kupuje limenku piva. Žedan je, pa će je, kaže, popiti tu u obližnjem kafiću.

  – Ma, kako ćeš je pit’ u kafiću, kad si je kupio u dućanu – smiju mu se sinovi. 

  On, međutim, ne vidi tu nikakvog problema. Dat će mu ljudi čašu, uvjeren je, zašto ne bi. E sada su njih dvojica uvjerena kako će ih osramotiti. Vele mu, nemoj, popit ćemo nešto u nekom kafiću na magistrali. Ali to se sada njemu ne sviđa. Trošak je, i novca i vremena. Samo valja pitat čašu. Sitcom situacija jednog oca i dva zrela mladunca razriješila se tako da je stari ipak kapitulirao. Pit’ će se u kafani. No, magistrala ne nudi bogzna kakav izbor. Sve je jedno drugom nalik, uglavnom odbojno. Kafić prvi i ništa, drugi ne valja, treći ajme. Stari već poseže za konzervom, kad mlađahni šofer snima valjda zadnju priliku za stajanje. Je li se birtija zvala »Kod dva goluba«!? Možda i nije, ali ne bi bilo čudo da jest. Jer, nije stari ni izišao iz auta, a već mu se otelo: »Luka, evo moga Luke!« 

   Čovika nema

  Onaj koji je do maloprije skapavao od vrućine i u glavi grozničavo računao je li skuplje stati pa piti, ili limenku piva razdijeliti na tri dijela, sada je izletio iz autića manirom atlete. Luka i Marko! Pozdrav srdačan taman toliko da ona dvojica klipana na čas pomisle kako im je netko zamijenio ćaću u onoj trgovini. Samo što suze nisu zafrcale, makar je jedan debelo poviše 60, a drugi mlađi tek toliko da još nije u mirovni. I dakako, sjelo se na piće, da bi krenula priča, takva da su ona dva mladunca samo slušala, poprilično sumnjičavi prema dobu o kojem oni niti što znaju, niti će, po svoj prilici, ikad išta znati.

  – Luka moj. Šta ima!?

  – Čovika nema, svega drugog ima, samo čovika nema.

Prijatelji s posla

  Marko je ranije otišao u mirovnu, reklo bi se na vrijeme. Luka još radi. Nabraja koga još od starog društva na poslu ima, veli kako je sve drugačije. Čini se nije više cilj proizvoditi, već je cilj zajebat tog radnika ako se ikako može. Svako malo kontrole, kazne zbog nebuloznih propisa, marenda je zakonom zabranjena, a psihotest ih redom podvrgavaju svako malo sve čekajući da im živci popucaju pa da konačno ispitivači dođu na svoje. Starim majstorima se ne vjeruje dok voda ne dođe do grla, pa se greške moraju na brzinu ispravljati, mladost je i nezainteresirana i nemotivirana, a posla više nema nego ima. Da nije one državne potpore pustio bi gazda sve to odavno do đavola. Ovako, pustit će kad pomoć presuši. Zapravo, sve je taman tako da tu više i ne može biti ni Luke ni Marka, jer sve da ih sudba i spoji teško da će zajedno bit duže od godinu, dvije. A još jučer bila je to mala, uigrana specijalna jedinica, njih desetak koji k’o da su s filmskog platna sišli da obave neke važne zadatke, da jedan drugom budu potpora i da su s pravom ponosni što pošteno rade svoj posao i što su za njega pošteno plaćeni. Luka i Mrako, prijatelji s posla.

  Ona dva mulca sa strane gledaju pa se čude, malo tome što dva odrasla muškarca svako malo jedan drugog lupaju po ramenu kad im pofali riječi da pokažu koliko su im draga bila ta neka njihova vremena, a malo tome što je uopće bilo moguće na jednom poslu raditi cijeli život i prijateljevati s bilo kim. U konačnici i njih dva »stara«, i njih dvojica mlađih, apsolutno se ne snalaze, bilo da gledaju put naprijed ili da se okreću unatrag. Jednima se ruši sve ono za što su vjerovali da je pravo i zauvijek, ruši im se cijeli koncept po kojem su odgajali djecu, ruši im se iluzija da će u mirovini mirovati a ne strepiti za pomladak. Omladini, zato, ostaje užas jer sagraditi ne mogu ništa, mogu tek živjeti od danas do sutra, možda prekosutra. 

   Zakon o radu

  – I što ima, Luka moj – pita Marko.

  – Nema čovika, to je najgore, čovika nema – kazuje Luka.

  Rastali su se ne vjerujući previše ni sami da će održati dana obećanja, pa se jedne nedjelje uistinu uputiti do trećeg svog kompanjona Ante, da bace na balote i potegnu žmul vina baš kao nekad, kao da se ništa promijenili nije. Jebiga, promijenilo se. Sitcom je, a da ni primjetili nisu, otklizao na magistrali u melodramu, ako već i drama nije u pitanju.

  Nekih mjesec dana nakon što su se dva radna druga našla uz pivo, Hrvatska je dobila novi Zakon o radu. Zakon je takav da moraš biti sretan ako radiš, a posve deliričan ako ti za to štogod i plate. Pače, nije nemoguće da će radnik davati gazdi štogod od plaće u ime zahvale, kako se već ponegdje i događa. Zakon je takav da će se Luka i Marko, drugi put kad se vide, prvo srdačno pozdraviti, a onda udariti u plač. U plač jer su zadnji od svoje vrste, makar nema ni desetak godina da su zajedno ruzinu tukli. Zakon je taman takav da i ona dva mladunca, dakako kasno, shvatila da im se pred očima, na magistrali, događala povijest i da im je budućnost donijela ne ZOR nego mor serviran od resornog ministra kao milosna neminovnost. Radnika više i neće biti, ali će biti živahno na onom tzv. tržištu rada, gdje će pomahnitalo ljudstvo trčati naokolo k’o divljač na streljani pazeći samo da se preživi. Zato će statistika biti sjajna, a to politika voli.

  Marko i Luka, dva radna druga. Imali su oni, zapravo, sreće. Njih dvojica barem znaju da je moglo i drugačije.