Predsjednik Republike ima sužene ustavne ovlasti i stoga ne može bitnije utjecati na život u Hrvatskoj. Zato su potpuno promašene kritike Ive Josipovića da u svojem petogodišnjem madatu nije ništa napravio.

Ali, predsjednikova nadstranačka pozicija omogućava mu da na određeni način ipak pozitivno djeluje na hrvatsko društvo, prije svega tako da bude integrirajući čimbenik. Da zastupa jasne vrijednosne stavove, ali i da, kad god je to moguće, pokušava ublažiti ideološku polarizaciju.

U četvrtak je Josipović, vjerojatno i zbog potrebe izborne kampanje, to učinio posjećujući u istom danu rodne kuće dva velika zagorska muža, Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana. Htio je valjda pokazati da se može istovremeno poštovati obojicu, nasuprot njihovim današnjim pristalicama koje su međusobno izrazito netrpeljive.

Međutim, Josipovićevo prigodno izjednačavanje Tita i Tuđmana, uz objašnjenje da i kod jednog i drugog pretežu dobre strane, iako su imali i negativnih epizoda, ne drži vodu. Iz jednostavnog razloga, Tuđman je ipak bio puno bolji nego Tito. 

  Naravno da se pokojni predsjednik često ponašao kao karikaturalni autokrat. Tuđman je nesumnjivo imao totalitarne tendencije, osobno je želio uređivati gotovo sve segmente društva. Miješao se čak i u sastavljanje nogometne reprezentacije.

No, temeljne su činjenice da je Tuđman biran na demokratskim izborima, da je u njegovo doba postojala sloboda političkog djelovanja i da je država, premda je bilo ozbiljnih zloupotreba i kršenja zakona, jamčila osnovna građanska prava.

Ukratko, nismo se baš previše usrećili s Tuđmanom, međutim, devedesete godine bile su unatoč tome značajan napredak u odnosu na prethodno razdoblje. Tito je, pak, bio notorni komunistički diktator, koji je na vlast došao silom oružja i ustavom se proglasio doživotnim predsjednikom.

Maršal je zabranio sve političke organizacije osim one koju je vodio, a ljudska prava je smatrao imperijalističkom izmišljotinom. Titovi apologeti uvijek vade argument da su Leonid Brežnjev, Todor Živkov ili Nicolae Ceaucescu bili još gori od njega, da je, dakle, u Jugoslaviji bilo lakše živjeti nego u SSSR-u, Bugarskoj, Rumunjskoj i ostalim komunističkim tiranijama.

Ali, to su jalove usporedbe. Jedino je logično SFRJ komparirati s europskim demokracijama i u tom slučaju dolazimo do zaključka da su jugoslavenskim narodima godine koje su proveli pod komunističkom vlašću uglavnom – pojeli skakavci. Bilo je to jedno posve izgubljeno vrijeme. 

  Da je Hrvatska 1945. nekim čudom pripala demokratskom svijetu i izbjegla Titov režim, danas bismo bili daleko naprednija zemlja nego što jesmo. Zato je nepravedno prema Tuđmanu stavljati ga u istu rečenicu s Titom.

Makar je Tito navodno govorio da »Tuđmanu ne pakovati«, a Tuđman je, s druge strane, zauvijek ostao impresioniran svojim zemljakom i pripisivao mu je goleme zasluge za hrvatski narod.