Hrvatski državljanin Igor Mikola se, kao što znate, prije nekoliko dana predao peruanskoj policiji i sada u zatvoru u Limi očekuje da bude izručen domovini iz koje je netragom nestao prije devet godina. A nestao je – kakve li slučajnosti! – netom nakon što mu je izrečena presuda za pomaganje u ubojstvu muškarca pod nadimkom Saša u Pakračkoj Poljani kojom je osuđen na pet godina zatvora. 

To ubojstvo je, kao što također znate, tek jedan od brojnih zločina kojima je obilježen ratni put Igora Mikole i još nekolicine bojovnika odanih Tomislavu Merčepu, pa vas ne treba posebno podsjećati na njegovu ulogu u brutalnoj likvidaciji zagrebačkih civila nepoćudne nacionalnosti – Mihajla i Marije Zec i njihove dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre – kao ni na ostale primjere viteštva iskazanog prema civilima potrpanim u priručna mučilišta na Velesajmu i u Pakračkoj Poljani. 

Poznato vam je, vjerujem, i to da Mikoli ovo nije prvi bijeg od hrvatskog pravosuđa, a čitali ste ponešto i o poslovima kojima se bavio u inozemstvu. Ako znate da je za vrijeme prvog dužeg izbivanja iz domovine zaglavio u zeničkom zatvoru zato što je od vlasnika jedne širokobriješke benzinske crpke pokušao silom iznuditi sumu od 75 tisuća konvertibilnih maraka, tada vas nije iznenadila ni vijest iz Perua da se Mikola predao policiji nakon što je u mafijaškoj sačekuši pred McDonald’som u Mirafloresu ustrijeljen njegov kompanjon Goran Stavrić zvani Kljuki, ugledni pripadnik zemunskog klana i interkontinentalni trgovac narkoticima, koji se ranih devedesetih – čudesne li koincidencije! – istaknuo angažmanom u eskadronima smrti pod zapovjedništvom Marinka Magde. 

Budući da je obuzet razumljivim strahom za vlastiti život, zbog kojega se i sklonio u kakvu-takvu sigurnost peruanskog zatvora, Mikola vjerojatno ne razbija glavu razmišljajući što ga sve čeka u domovini iz koje je zbrisao davne 2005. godine. A ako i pokušava zamisliti kako bi mogao izgledati njegov povratak u Hrvatsku, teško da sluti da bi ga pri prvom susretu s domajom mogao dočekati pun zagrebački aerodrom, s mnoštvom zastava, transparenata i treštanjem domoljubnih pjesama. I da bi, umjesto očekivanih lisičina, na rukama mogao osjetiti cjelove nekog razgaljenog biskupa. 

Ako Igor Mikola zbog brojnih poslovnih obaveza nije stigao upratiti što se sve posljednjih tjedana događa u Hrvatskoj, tada nije ni svjestan da eto i on ispunjava sve uvjete da mu domoljubne udruge prirede spontani svečani doček, da ga pozdrave kao heroja i da u njegovu čast održe nekoliko kraćih ali vatrenih govora. Ne zna on da se po tom nepisanom protokolu i od njega očekuje da kaže koju rečenicu i sve se bojim da bi, takav nepripremljen, mogao izlanuti ono prvo što bi se i svakom drugom putniku umornom od duga leta najvjerojatnije našlo navrh jezika pri nenadanom susretu s uskliktalom gomilom: »Pa dobro, ljudi, jeste li vi normalni?« 

Mogao bi putnik Igor Mikola svojom zbunjenošću pokvariti doček njihovoga sebe, ako mu sam Bog ne došapne da brže-bolje klekne i poljubi hrvatsku zemlju (kako se odnedavno u domoljubnom žargonu nazivaju talijanske pločice u aerodromskoj zgradi), da raširi ruke i stane besjediti na primjer ovako: »Bog vas blagoslovio, sve vas volim i grlim! Došao sam u uzništvo kao čovjek pun ponosa jer sam bio dio povijesnoga vremena u kojem se hrvatski narod mogao boriti za svoju slobodu, svoju samostalnost. To je čast svakomu jer se dogodi u jednom narodu u tisuću godina da može sudjelovati u borbi za slobodu, a upravo se taj milosni dar dogodio našem naraštaju…« 

A što ako božansko nadahnuće izostane i ako se iz usta Igora Mikole, umjesto očekivane vjerske i domoljubne patetike, začuje samo glas nesnalažljivoga u gomili: »Ali čime sam ja ovo zaslužio…«? Paaaa, valjda će se u blizini zateći neki biskup ili barem vjernik da mu spremno odgovori: »Kako čime, samozatajni viteže?! Pa onim što si u vremenima kad nam je bilo najteže uradio za hrvatsku domovinu i hrvatski narod! Onim zbog čega si danas, nakon tolikih godina izgnanstva, najzad među nama!« 

A ako Igor Mikola na to odvrati: »Ispričavam se, ali ja nikada nisam priznao da sam uradio išta od toga… To jest, jesam, ali bez nazočnosti odvjetnika, pa se ne računa…« – već će se naći netko da te njegove brzoplete riječi pretoči u deklaraciju nevinosti koja će biti objavljena u prvom sljedećem broju Glasa Koncila. Kao što će se valjda naći i biskup koji će primjerak kaptolskih novina osobno odnijeti u neki hrvatski Karlau, kao duhovnu hranu žrtvi progona svega domoljubnog i dragovoljnome mučeniku za hrvatsku domovinu i svetu vjeru katoličku.