Uzimam mlijeko i krafne. Vani opet bakica. Nagnula glavicu poput golubice i glu, glu, glu. Ti boga, mumija ima cug ko' artiljerijski narednik. Ostatak diskretno vraća u torbicu. Toga u socijalizmu nije bilo. Ne kažem da za vrijeme komunističke svevlasti bake nisu naginjale, ali ta radost jutarnjeg tankiranja bakice ispred dućana došla je tek sa suncem tržišne slobode
Ljudi se boje svačega, netko visine, netko miša, a netko strahuje od pauka, iako ga fobija ne priječi da parkira na pješačkom prijelazu. HDZ-ova saborska zastupnica Martina Dalić strepi pak od socijalizma. »Reforme izostaju jer Hrvatska još nije razrješila temeljno ideološko pitanje – gradi li tržišnu ekonomiju ili nastavlja sa socijalizmom,« podijelila je Dalićeva s javnošću svoje crne slutnje. Kakav nesretni socijalizam? Sad sam se i ja zabrinuo. Zar 24 godine slobode nisu zauvijek raščistile s monstrumom iz prošlosti? S mračnim mislima odlazim na počinak, ali san ne dolazi. Pred zoru umor me svlada. Sanjam da se drmusam u kamionu na prvomajskoj paradi, nosim crvenu zastavu, a netko kraj mene viče: »Ustajte vi zemaljsko roblje… Ustajte, ustajte…« – Ustani više, nema mlijeka, trese me rukom neka žena slična mojoj supruzi. U ti boga, što je sad. Odgovaram bunovan: »Milka je rekla da ćemo imati mlijeka kad završi prva faza programa stabilizacije«.
– Kakva »Milka«, nemamo mlijeka, probudi se. Jedva dolazim k sebi: »Ima za djecu, a mi ćemo kavu bez mlijeka, pusti me još malo«. – Bez mlijeka pij ti. Kreni u dućan, kupi i krafne, ja moram spremiti djecu. Da socijalizam! Ovo je vojna hunta. Obuvam se i bez kave i cigarete idem u trgovinu. Pada kiša. Bakica ispred mene stavlja na pult golemu vreću s plastičnim bocama. Pet, deset,… trideset i dva, ova ne vrijedi jer je iz Italije, četrdeset, četrdeset i dvije. Evo. Za dobiveni novac bakica kupuje pola pinčice i bočicu badelovog vinjaka. Opa miki! Kruha i igara.
Uzimam mlijeko i krafne. Vani opet bakica. Nagnula glavicu poput golubice i glu, glu, glu. Ti boga, mumija ima cug ko’ artiljerijski narednik. Ostatak diskretno vraća u torbicu. Toga u socijalizmu nije bilo. Ne kažem da za vrijeme komunističke svevlasti bake nisu naginjale, ali ta radost jutarnjeg tankiranja bakice ispred dućana došla je tek sa suncem tržišne slobode. Da ne spominjemo kako je u mračno doba srpske hegemonije mogućnost trampe prazne ambalaže za fino destilirani alkohol, bila tek daleki, hrvatski san. Na poslu sve same dobre vijesti. Isplaćen je prvi dio plaće. Osokoljen redovitošću prihoda, odlučujem se počastiti lignjicama, kao gastronomskim ehom prvenstva u Južnoj Americi. Izlazim iz konobe nešto bolje volje, kad na zidu zgrade preko puta novi šok; slovima većim od metra piše BOG NE POSTOJI!
Otkud sad ne postoji? I zašto to nije izbrisano. Takvih uvreda u socijalizmu nije bilo. To jest, bilo je nešto da Bog ne postoji na satu marksizma (jednom tjedno). Ali da takva gadarija piše na zidu, to se nije smjelo. U vrijeme socijalizma na zidu je pisalo »Sex pistols«, »Majk pederčina«, »ALKOHOL U KRVI, KRV U ZAGREBU – ARMADA«, ali da Bog ne postoji, to se nitko nije usudio naškrabati. Komunisti su naime, držali do Boga, a tek je deregulirano gospodarstvo omogućilo slobodu zidne demokracije.
Da je socijalizmu odzvonilo vidi se i po Daličkinom resoru. Kažu da je iz smrtonosnog beogradskog zagrljaja Hrvatska izašla s oko tri milijarde dolara ukupnog duga na plećima. Kad je Dalićeva došla za ministricu financija samo je državni dug (bez građana, banaka i poduzeća) uspješno svladao brojčicu od 27 milijardi tržišnih zelembaća. Markantna ministrica nastavila je razvijati slobodno tržište i u godinu dana mandata svoticu digla na okrugih 30 milijardi dolara. Danas se možemo pohvaliti da je zahvaljući propasti socijalizma država dužna 40 milijardi dolara. Mirno spavajmo Martina, povijesna nakaza je krepala i nitko ju više ne može oživjeti ni da hoće.
