Kakva milost, kakva sreća! Nakon vijesti koja je obišla svijet da je u zemlji Hrvatskoj (pamtite li je sa CNN-a dok je bjesnio rat?), jedna nesretna čistačica dobila otkaz jer je pokušala samoubojstvo skočivši sa zgrade Suda kojeg prije toga nije očistila, po svemu sudeći je onaj isti svevišnji sudac Darko Župančić svojom svemogućnošću povukao odluku o otkazu kojoj je se tako masovno naslađivalo globalno medijsko pleme.

   Taj naknadni minimum zdravog razuma koji se još u sićušnim tragovima pojavljuje u ovoj zemlji u kritičnim trenucima, pod presingom planetarne blamaže u rubrikama »vjerovali ili ne«, razlog je za veću zabrinutost od svih paraobavještajnih »Barbika« i perpetuiranih udbaša koji podmuklo rastaču Lijepu našu. Jer, što bi se dogodilo da je kojim slučajem naša novodobna Fanika Canjeg, baš poput svoje literarne prethodnice, Krležine krojačke radnice koja se sa sedmomjesečnim djetetom survala s trećeg kata kuće bankara Glembaya davne 1928. godine, uspjela u svome naumu? Ili da je prije toga obavila svetu dužnost i uklonila svu tu prljavštinu iz svetih prostorija, pa da joj ozlojeđeni Čuvar Državnog Dostojanstva nije morao spičiti momentalni otkaz?

   Ništa! Ni retka u novinama, možda tek obiteljska osmrtnica, ni svjetske slave, ni poplave komentara, ni šireg poznavanja Samobora izvan okusa kremšnita. Baš kao što drvo koje padne u šumi, a nema nikoga da ga čuje, ne proizvodi zvuk. Nije našoj nesretnoj junakinji bilo ni do koana i zen budizma ni do solipsizma, ali nije li upravo onomad irski biskup i filozof George Berkeley rekao: »Postojati znači biti opažen«.

   A kako to učiniti u zemlji Hrvatskoj Anno Domini 2014. ako nisi predsjednik države kojem zloće podmeću akcijski plan »Barbika« ili ako nisi predsjednička kandidatkinja koja je predmet izrugivanja i difamiranja tog plana kojeg je neki nemaštoviti glupan krstio imenom lutke koju vole djevojčice? Ili ako nisi premijer koji na dalekovidnici žrtvi kataklizmičkog povodnja razumijevanje i solidarnost iskazuje uspoređujući ga sa svojom osobnom tragedijom – puknućem vodovodne cijevi u svome obiteljskom metropolskom stanu što mu je nepovratno uništilo omiljene kućne papuče koje je dobio kao ženin rođendanski dar.

   Nije naša Fanika, ni stasiti kockasti nogometaš koji, ako već ne zna igrati i biti u Brazilu, pokaže svoje obnaženo istetovirano tijelo i svi u njega bjesomučno bulje, baš kao i u vjernu pratilju loptanja Nives Celzijus. Nije ona ni blagajnica koja hoće ići na more pa da unatoč svim teškoćama i peripetijama ipak ima nade za svoj san. Ona je naprosto nesretna čistačica samoborskog Suda kojoj se pomutio razum i čije golo srce ni pjesnik nije gazio stopalima, te je svoje iskupljenje pokušala naći u onih nekoliko trenutaka vječnosti dok tijelo pada u ambis.

   I da nije preživjela, i da nije bilo suca Župančića, revnosnog čuvara reda i zakona, ne bi ni postojala jer ne bi bila ni opažena. Zato se ne treba skanjivati i groziti nad čovjekom koji je, eto, dva puta omogućio našoj Faniki da postane vijest, ukazujući joj neviđeno i neopisivo milosrđe i radost, i onda kada joj je dao otkaz, i sada kada ga je povukao. To inače nije uobičajeno za stražare vlasti koji provode zakon. Jer: »Naša vlast, koliko je poznajem, a poznajem samo najniže stupnjeve, ne traži valjda krivnju među građanima nego je, kao što u zakonu stoji, krivnja sama privuče, pa onda šalje nas, stražare. Takav je zakon.«

   Je li tako, Josefe K.?