Kada je sudac iz Samobora zbičio otkaz čistačici koja se bacila s krova zgrade, jer da nije obavila posao do kraja, shvatio sam da nakon dugih lutanja idemo u pravom smjeru.

Konačno je na djelu čuvena hrvatska disciplina i katoličko poimanje radne etike. Ne čudi me što je do ovog napretka došlo baš u pravosuđu. Tamo čistačice već godinama čine nepopravljivu štetu. Za pretvorbeni kriminal sudi se po dvadeset godina i nikako do presude. U Rijeci je slučaj Haludovo nakon 17 godina suđenja vraćen na početak. Netko bi pomislio da su suci ljenčine, neznalice i bitange kojima se ne da raditi, da nemaju pojma i da napune gaće kad vide jakog odvjetnika u sudnici. Ali nije tako. Krive su čistačice.

   Prosječni pošteni hrvatski sudac dolazi na posao, dostojanstveno korača stubištem, mislima sav u predmetu koji ga je zapao. Kadli gacne na žvakaću i stane. Sucu se žuri, ali uzalud. Zalijepio se za žvakaću gumu i ni mrdnuti. Kraj njega prolaze stranke i odvjetnici, a on jadan u čudu snebiva se i sliježe ramenima. Kako god proba, od one nesretne gumi-arabike ne može ni makac. Za to vrijeme zlobna čistačica njiše se negdje na tavanu obješena o gredu i ni briga ju nije što predmet čeka, što su stranke očajne i što sudac pati. Bez imalo društvene svijesti, obješenjački se ceri hudoj sudbini nesretnog suca. Prolaze mjeseci i godine, na predmetu se gomila prašina, sucu se pomalo bliži i mirovina, no presude nema. I sve to zbog čistačice koja nije uklonila gumu-žvaku s mramornog poda.

   Općenito pretjerana sućut škodi društvu. Naš je premijer Zoran Milanović lijepo popričao s ljudima stradalima u poplavi. Mogao se praviti da mu je silno stalo, šutke klimati glavom i obećati pomoć i sve bi bilo u redu. No Zoki je htio nešto više. Pokazati sućut i razumijevanje problema, pa je u Gunji domaćinski razmijenio iskustva o poplavama. Nekome pukne savski nasip, nekome vodovodna cijev. A voda je voda. I onda su svi graknuli da je premijer ovakav, da je onakav. A što je trebao reći poplavljenoj ženi? Da mu je pregorila žarulja? To će reći kad posjeti mještane Plomina nakon eksplozije termoelektrane.

   Evo i izmišljene anegdote. Razgovaraju tako Barack Obama i David Cameron kako da podignu moral u svojim narodima.

   – Mogli bi posjetiti ranjene afganistanske veterane, dosjeti se Cameron. »Odlična ideja«, oduševi se Obama i dometne – Hoće li biti crnaca? »Lako ćemo ih nabaviti«, lakonski odgovori Cameron. Da im ne bi bilo dosadno, dogovore se da uzmu sa sobom nekog od malih saveznika. Kocka padne na Zorana Milanovića.

   I tako trojka praćena gomilom NATO generala i protokola raznih vrsta dođe u sobu bolnice »Kraljica Elizabeta« gdje rane liječe tri ratna druga; crnac je bez obje potkoljenice, a mali Gurka koji je ostao bez ruku jer je petljao po mini zafrkava ga da mu je sad »stojko« duži od noge. »Bio je i prije«, odgovara mu crnac, domečući da ga on bar može natezati, za razliku od Gurke koji će u tu svrhu morati uvježbati kozu. Svi se smiju, čak i visoki Škot kojemu je metak raznio čeljust, pa pišti kao probušena pumpa za luftmadrac. U taj čas dolazi visoka delegacija. Obama i Cameron ozbiljno klimaju glavama dok im liječnički konzilij objašnjava tijek oporavka ratnih junaka. Milanović ne može izdržati, pa pita crnca što mu se to dogodilo. »Oklopnjak mi je prešao preko nogu«, odgovara čovjek pristojno.

   – E da, oklopnjaci su nezgodni, nastavlja naš premijer sretan što razgovor može obogatiti osobnim iskustvom. »I meni se dogodilo nešto slično. Pao sam s oklopnjaka i tri dana me boljelo. Ima i snimka«. Obama i Cameron slediše se ne vjerujući da su čuli što su čuli. Sigurnjaci na brzinu snimateljima oduzimaju kamere, protokol izvlači predsjednike iz fatalnog okruženja. Akcija je propala. Sve zbog sućuti.