Dva je puta Zoran Milanović zakukao zbog posljedica zakona koje je predložila njegova Vlada, a usvojio Sabor u kojem Kukuriku koalicija ima većinu. U ožujku prošle godine Milanović je izrazio svoje nezadovoljstvo Zakonom o financiranju političkih aktivnosti i izbornih kampanja.

SDP je zakasnio s objavom financijskog izvješća i zbog toga je kažnjem kvartalnom uskratom financiranja iz proračuna. Milanović je nakon tog propusta stranačke administracije kritizirao taj Zakon, konstatirao da su njegovi dijelovi protuustavni (što je kasnije svojom odlukom potvrdio i Ustavni sud), a sve je to učinio samo nekoliko tjedana nakon što je Sabor usvojio taj Zakon kojega je predložila Vlada kojom on predsjedava i na kojem se mjesecima radilo. Za svo to vrijeme nije bilo ni jedne primjedbe na taj protuustavni element. 

   Ove nedjelje se premijer u Supetru zamislio nad Zakonom o lokalnoj samoupravi, i to u atmosferi drugog kruga izbora za gradonačelnika Vukovara. Zapitao se »jesmo li donijeli najbolji Zakon« koji »svakom destruktivcu koji se zainati omogućava da isprovocira nove izbore, na način da sruši proračun.

To nije dobro, skupo je, tko god bio na vlasti, SDP ili HDZ«. Takva razmišljanja nismo čuli od premijera prije prijevremenih izbora u Vukovaru. Opsežne izmjene spomenutog zakona predložila je njegova Vlada, usvojio Sabor u kojem većinu ima Kukuriku koalicija, a godinu i pol nakon usvajanja slabost tog propisa premijer pronalazi u odredbi koja nalaže da se u slučaju neizglasavanja proračuna raspisuju prijevremeni izbori. 

  U raspravi o tom Zakonu ta je odredba bila jedna od najhvaljenijih jer, kako je tumačio ministar uprave Arsen Bauk, sili na odgovornost i vijeće i gradonačelnika i neće tu mogućnost olako koristiti i riskirati izborni poraz.

Ta je odredba zasad ispunila svoju svrhu: u nešto više od godinu dana prijevremeni izbori održani su u samo osam lokalnih ili regionalnih jedinica, dakle u njih 1,44 posto. Ubrzo nakon Milanovićeve nedjeljne izjave mogli smo čitati o razmišljanjima u Vladi (koja po svemu sudeći i neće ići dalje o razmišljanja) o tome kako ojačati položaj izravno izabranih čelnika.

Sudeći prema modelu o kojem se razmišlja oni bi mogli dobiti dodatne vijećnike i time bi osnažili svoj položaj u vijeću, čime bi se izbjegli prijevremeni izbori zbog neizglasavanja proračuna. Brine sama činjenica da se u Vladi vrijeme troši na razmišljanje o tome.

Prijevremeni izbori nisu ništa po sebi loše, imanentni su demokratskom poretku, njih se ne treba bojati, pa ne treba niti razmišljati o tome kakvim izborno-demokratskim akrobacijama bi ih se izbjeglo.

Neizglasavanje proračuna vrlo je snažan razlog za prijevremene izbore. Model o kojem se razmišlja itekako je problematičan jer bi u vijeću bili vijećnici koji nisu izabrani na izborima, a oni bi mogli promijeniti volju birača kada je riječ o sastavu vijeća. 

  Sva su ta razmišljanja samo pokušaj krpanja iznimno lošeg izbornog sustava na lokalnoj razini. Olako je prihvaćen model izravnog izbora svih načelnika, gradonačelnika i župana, na valu političkog populizma u vrijeme Sanaderove vlade i udovoljavanju zahtijeva dijela javnosti, a olako se prigrlila ideja da se svi vijećnici biraju s lista.

S obzirom na to kakav je model cijena i nije toliko strašna jer prijevremene izbore u osam lokalnih jedinica financijski se može podnijeti. O administrativno-teritorijalnom ustroju zemlje ovom zgodom nećemo kukati.